PRIČE IZ ZAVIČAJA – Saladin Dino Burdžović

Priče iz zavičaja

Tri bjelopoljska zapisa

PN; (Nijesam ništa progovarao, da ne bi došlo do polemike koja se razliva na istoriju, religiju, politiku i sve drugo što je uzduž i poprijeko prekrajalo svakodnevicu Bijelog Polja. Istina je da sam sanjao prvi zapis: LEGENDA O TUNELU ISPOD RIJEKE LIM. Drugo svjedočenje BIJELA ZMIJA skoro da je cijelo izmišljeno, dok treće SLOVO O SMRTI FERHATA SPAHIĆA dijelom predstavlja ideju koja nije uspjela prerasti u pjesmu. Bez obzira na ovo pripovijedanje, jedno je sigurno, u Bijelom Polju nema snova i laži, nema Boga i Istine!

***Piše: Saladin – Dino Burdžović

Postoje četiri vrste tragova, a samo jedan tragač, koji umire u Beogradu.
Od četiri zapisa tri se mogu obraditi prozno, a posljednji je u ljudima koji naseljavaju ovaj grad i nemoguće ga je protumačiti i sabrati na jednom mjestu. Svi Bjelopoljci, popisani 1990. godine nose ovu priču u svojim grudima.
Ako nekad ovaj grad (treći po veličini u Crnoj Gori) bude Veliki grob (treći po veličini na groblju gradova), možda će neko saznati šta je zapravo bilo. Ali taj Neko neće biti ni pop ni hodža, a pretpostavljam ni političar. Možda neki ambiciozni istoričar, anacionalan čovjek koga će interesovati samo novac!

Putopisi-slijepog-putnika-Dino Burdžović
Putopisi-slijepog-putnika-Dino Burdžović

PRVI ZAPIS: LEGENDA O TUNELU ISPOD RIJEKE LIM

Od kada znam za sebe, znam za „priču” o tunelu koji spaja Crkvu Svetog Petra i Pavla sa crkvom u Nikoljcu. Stariji ljudi iz Bijelog Polja govorili su da „sigurno postoji”, dok su se moji ispisnici, kao mlađi momci, zezali da, ako postoji sigurno prokišnjava jer prolazi ispod Lima. Nekoliko sugrađana, koje sam slušao rođenim ušima, uvjereno je da je u tunelu sakriveno nebrojeno blago, ali se niko nije usudio, u posljednjih trideset godina, da bar pokuša pronaći ulaz u ovu legendu.
Za tunel se ne može tvrditi da postoji, mada se govori da je njegova mapa pohranjena u temelje Crkve svete Bogorodice, u selu Podvrh, Bistrica, opština Bijelo Polje…
Jerej Miloje Popović prvi put je sišao u tunel uveče 23. novembra 1910. godine ali se, nakon pređenih desetak metara, vratio nazad jer nije ponio ništa što bi mu osvijetlilo put. Razdaljina između dvije crkve može se preći za pola sata laganog hoda, pa neka podzemnim hodnicima bude i duplo više, nemoguće mi zvuči ispovjest jereja Popovića, koji je zapisao da je pješačio preko pedeset dana. Ako nije lutao nekim lavirintima!
Zanimljivo je da je u tunel ušao 23. novembra, i ako je istina da je put trajao pedeset dana, morao je izaći na površinu, otprilike, polovinom januara. Jerej piše da je bilo ljeto kada je izašao na drugu stranu i da nije bilo ni jedne kuće, što znači da sa druge strane grad nije ni postojao. Isprepadan, pop je odmah sišao u tunel i krenuo nazad, trčećim korakom. Pričao je, mnogo kasnije, da su ga na povratku hvatale neke ruke, uz neljudske glasove, trzao se, batrgao i istraumitiziran jedva stigao do kraja. Kad je izašao iz tunela, Miloje Popović bio je potpuno sijed, kao da je ostario dvadeset godina za nepuna dva mjeseca. Pao je bolestan u postelju i nije ustajao okruglo hiljadu dana. Dok je ležao nije progovarao, a kad je ustao samo je kratko rekao: „To je mene Bog kaznio”, i vratio se crkvenim djelatnostima. Njegovi prijatelji i rođaci tvrdili su da on, definitivno, nije onaj njihov Miloje Popović, već neko drugi u njegovom tijelu. Umro je 23. novembra 1941. godine u Crkvi svete Bogorodice, otkopavajući njene temelje.
Iz njegovog posljednjeg pisma mogao bih izdvojiti sljedeće: Prolaz je bio širok toliko da su se trojica ljudi mogli mimoići, bez dodira u hodu. Sa zidova je curila voda jer Lim, koji teče iznad tunela, u jesen ima visok vodostaj. Po pisanju jereja Popovića „tunel čuvaju tri ljudska kostura, dva su muška i jedan ženski”. Pop je nekako zaključio da su muškarci kršteni i nalaze se na ulazima, dok je žena nekrštena i nalazi se na dvadeset i pet dana hoda od ulaza, što znači negdje na pola tunela. Zanimljiv je podatak da je ženski kostur obezglavljen i da leži na podu, sa prekrštenim rukama na grudima, rukama ispod kojih se nalazi nekakav papir ispisan crkvenim slovima. Jerej nije ni pokušao uzeti papir iz ruku obezglavljenog kostura, ali je zapamtio da je sa jedne strane nagorio; „kao da je neko pokušao da ga zapali”.
Za vrijeme II svjetskog rata, bježeći pred razjarenom braćom svoje ljubavnice, italijanski vojnik Đjankarlo Nanini bacio je bombu koja je pala na ulaz tunela. Od silne detonacije obrušile su se okolne stijene i zatrpale ulaz, tako da se sada samo nagađa gdje bi mogao biti!
Vojnik Giancarlo Mannini i danas je živ, ima osamdeset godina, stanuje u Milanu, ulica Bosoto br. 128/14-A.
Sa suprotne strane sigurno se može ući ali do tamo, ipak, vode koraci kroz neki nepoznat svijet. Možda je bolje i ne znati šta piše na nekim hartijama…
Mrtve vojnike ne možeš ni otrovati ni podmititi, a mrtva žena te neće zavoljeti…

Crkva Svetog Petra-GRAFIKA
Crkva Svetog Petra-GRAFIKA

Stražari, iako mrtvi, nijesu postavljeni bez razloga…

DRUGO SVJEDOČENJE: BIJELA ZMIJA

U Bijelom Polju živjela je četiri puta. Pratio sam je posljednjih trideset godina. Ali pošto imam samo jedan život, ovaj dio tajne ostade nerasvijetljen.
Postoji sedamnaest različitih fotografija iz XIX i XX vijeka, na kojim se nalazi žena sa istim imenom i istim izgledom. Nije se mijenjala, nije starila, bila bolesna, niti se udavala. Priča zbog koje mi je bila važna ova žena zapisana je na njenom stomaku, ali to nijesam mogao pročitati, čak i da sam svukao odjeću s nje, jer tu vrstu slova, po njenoj priči, ljudsko oko ne može registrovati! Pošto sam znao da postoji, ona je takođe znala za mene, sudbina je namjestila da četiri-pet puta razgovaramo. Iz tih razgovora saznao sam da se dio tajne, koju ona čuva, odnosi na period vladavine Turaka Bijelim Poljem, tadašnjim Akovom. Naime, najljepšoj Bjelopoljki ikada rođenoj, Milici Novaković, promijenjeno je ime u Mejrema Nuhanović! Te noći kada su gradski begovi sišli sa tvrđave u kuću Stevana Novakovića, da prisustvuju prijemu novog vjernika, oko kuće procvjetalo je plastično cvijeće, bez mirisa, zeleno kao Mejremine oči, koje su prvih dvanaest godina bile plave. Kad je odrasla, Mejrema se udala za hodžu, mula-Arifa Omerhodžića, koji je bio, preko starih knjiga, na tragu žene – bijele zmije. Uzalud su bile sve njegove potrage, jer prvi put kad ju je dodirnuo prestalo je da kuca njegovo srce, ali ipak, da niko ništa ne bi posumnjao, na svojim nogama otišao je, onako mrtav, kući, da ga ubije najstariji sin Ethem, jer je tako naredila majka Mejrema.
Poslije Arifove dženaze, koju je organizovala po islamskim običajima, Mejrema se vratila svojoj prvobitnoj vjeri, pravoslavlju, povrativši ime: Milica Novaković, ali zadržavši i muževljevo prezime Omerhodžić. Umrla je 1900. godine, tačno u ponoć, a njen grob se nalazi, na dubini od pet metara, ispod Zgrade solidarnosti u centru Bijelog Polja. Na grobu je stajala ploča sa njenim imenom i prezimenima sve do savezničkog bombardovanja 1944. godine!
Naravno, vjerovao sam joj, jer da bih ovo saznao bila je potrebna njena dobra volja, svakodnevna doza drskosti i splet nevjerovatnih okolnosti. Išao sam s njom kada je, posljednji put, u tijelu žene šetala Bijelim Poljem. Uzela me je pod ruku i rekla
– Vidiš ja tebe dodirujem… i ništa. Ali ti nemoj mene s namjerom, nikada dotaknuti… i preživjećeš!
Nijesam ništa odgovorio, pošto se ona nekako neljudski nasmijala, kao da sikće. Zapravo, ne mogu se tačno sjetiti zvuka!
Popeli smo se, s lakoćom, na Obrov, ispod kojeg se razlio moj rodni grad u neprirodnim bojama. Ili su to moje oči slale pogrešnu sliku, koja se pomiješana sa sjećanjem još više krivila i deformisala. Ne znam!
– Ispod ovog mjesta – počela je posljednji put da govori – protiču četiri podzemne vode koje mu ne daju da bude dio svemira. Tri rijeke paralelno s Limom, Bistricom i Ljuboviđom, teku ka sjeveru, dok četvrta odlazi na jug. Prve tri su zaista vode, dok je posljednja od krvi svih ljudi koji su ovdje ikada živjeli. Jednu stvar treba da zapamtiš: ako ikad odlučiš da se odseliš odavde, nikako ne smiješ krenuti ka sjeveru!!! To je sve što možeš znati. Idemo…
Sišli smo s Obrova, kozjim stazama, ne progovarajući ni riječ, kao da negdje žurimo. Bez ikakve želje za objašnjenjem sa njene strane, shvatio sam da ono što narod kaže „postoji nešto”, stvarno postoji. Sa kamena obilježenog plavom bojom, ispod naselja Loznice, skočila je u Lim i prestala biti žena. Na obali nije ostao nikakav trag, samo tišina, kao samrtni drhtaj umirućeg grada, koji je pretendovao da bude nešto na mapi Crne Gore.
Otišao sam kući sa ubjeđenjem da bih, sigurno, saznao nešto više da sam je dodirnuo… sa namjerom…

TREĆE SLOVO: O SMRTI FERHATA SPAHIĆA

Sudbina je opasna stvar! Istoga dana kad im se rodio, poslije šest kćerki, na slavlje, u kuću Spahića došao je nepozvan čovjek u bijelom odijelu. Nekoliko sati sjedio je i pio, zdraveći se sa ukućanima i rodbinom, da se nijednom nije pomjerio sa mjesta, a sjedio je pored kolijevke. Gazdi Ahmu nije bilo ništa sumnjivo, rodio mu se sin, nakon toliko djevojaka, i samo je išao sa bocom oko gostiju, sipajući gdje je bilo i malo otpijeno. Slavlje je bilo kao i svako slavlje, bez veze, u početku tiho i stidno, gosti kao da nijesu gladni, dok bi kasnije mahali rukama pijano bulazneći o svojim životnim iskustvima i stavovima…
Uveče, počeli su da se razilaze, umorni od diskutovanja i kontriranja, dugo se čula galama niz ulicu, od onih najpjanijih koji su nad sobom izgubili svaku kontrolu. Posljednji je, naravno, krenuo čovjek u bijelom odijelu! Ahmo je stajao kod kapije, misleći da je sve ispratio, i malo se trgnuo kad je opazio da mu prilazi s leđa. Čovjek u bijelom odijelu izvadio je metak iz džepa i pružio ga Ahmu.
– Šta je ovo, čovječe? – upita Ahmo Spahić.
– Ovo je metak namijenjen Ferhatu! – prolomio se odgovor, ali kao da nije dolazio iz usta čovjeka u bijelom odijelu, već kao da je cijelo nebo izgovorilo tu sablasnu rečenicu.
– Šta to pričaš? Ti si lud! – gotovo otriježnjen podviknu Ahmo, zagrcnutim glasom.
– Tako mora biti – odgovorio je čovjek u bijelom odijelu i nestao niz ulicu.
-Ahmo je ostao u mjestu skamenjen, pola sata nije mogao da se povrati od ovog susreta, koji mu je uništio raspoloženje. Mislio je: “Ako je ovo istina, i ako je ovo metak koji treba da ubije mog sina, baciću ga…”. A onda: „A šta ako ga neko nađe i stavi u pištolj i ubije ga?…”
Osvrnuo se oko sebe i, vidjevši da nema nikoga, sakrio je metak u njedra…
Dvadeset godina je gazda Ahmo nosio ovaj metak u džepu, blizu srca, ali svakoga dana i svakoga sata mislio je na priču koja ga je izbacila iz normalnog života. Ponekad bi se oraspoložio, ali to je trajalo vrlo kratko i strah bi, opet, učinio svoje. Za tih dvadeset godina on nije popio ni kapljicu alkohola, sve do svadbe kad se Ferhat ženio Amelom Bučan.
Na toj svadbi, jednoj od najvećih te godine, Ahmo je popio skoro litar rakije „sam bez ičije pomoći”. Kad je rakija postala nemirna u njegovim venama, pozvao je sina napolje i ispričao mu cijelu priču, izvadivši metak iz džepa. Ferhat se samo nasmijao i rekao mu da ne brine. Uzeo je metak od oca i stavio ga u svoj pištolj, ali tako da otac ne primijeti. Pomislio je: ako je ovaj metak stvarno namijenjen njemu, najbolje je da ga ispali kad bude šenlučio i tako otkloni svaku opasnost. Međutim, poslije razgovora sa ocem sve je više pio, tako da su za nesreću svi okrivili alkohol.
Negdje pred ponoć Ferhat je, nasmijan, izvadio pištolj sa namjerom da ispali nekoliko metaka. Većina svjedoka tvrdi da ga nikada nijesu vidjeli tako srećnog, ali ruka u kojoj se nalazio pištolj kao da se ukočila, u prvom momentu zaledivši lica kako Ferhatu tako i prisutnim ljudima. Onda se, nošena nevidljivom snagom, sama podigla i postavila cijev na njegovo čelo, koje je oblio hladan znoj…
Niko nije čuo pucanj, ali svi su vidjeli crnu rupu na Ferhatovoj glavi, iz koje je šiknula krv poprskavši svatove (samo po rukama). Mnogi su se kleli da se nasmijao, dok nije pao da nikada više ne ustane. Jedina osoba koju nije isprskala krv bila je nevjesta Amela Bučan…

Kada se povuku linije sa Obrova do „Industrijske zone”, i iz Kruševa do Džafića brda, dobije se improvizovani romb nad gradom. Tačno na sredini, gdje se spajaju dijagonale, po proročanstvu, Ferhat Spahić trebao je da napravi kuću…

Milan Bulatović (živi u Beogradu, ulica Volgina br. 74) ima dokumenta sa podacima da je odatle mogao biti „pozitivni” tumač sudbine i gospodar vjetrova…

*** ( Autor je ovogodišnji dobitnik Nagrade “Risto Ratković”)

 

Saladin Dino Burdžović rođen je 1968. u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko četrdeset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Član je Crnogorskog društva nezavisnih njiževnika (CDNK) i od 2008. Udruženja književnika Njemačke-Hessen (Litteraturgeselschaft e. v. Hessen-Deutschland). Jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe Monte Art iz Frankfurta. Od 1999. godine živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka.

izvor: KOMUN@

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.