NIJESU VIŠE JUTRA KAO NEKAD – Neven Milaković
KIC “Budo Tomović”, prepuna sala Dodest, i besjeda o besjedi, o romanu Podgoričke ispovijesti – nastavak, autora Nevena Milakovića, rođenog Titograđanina, prozaistu i pjesnika koji na istančan način bilježi jedno vrijeme, sjeća se kina „Kultura“, korzoa, ćoškova, kultnih kafana i njihovih terasa, govori da je bilo tako, bez pribilješki neko ‘nako iz glave, uz pomoć sjeverca i huka Morače, uz pomoć susreta sa ljudima koji su jedini znali da se smeju i plaču u jednom trenutku, da se našale do koske, da vole i praštaju, nevažno jesu li gledali put zvonika ili minareta.
Sa očiglednom sjetom na ivici suza, sa jagodicom koja hoće da se otme iz grla, autor nijemo sluša izvođenje svojih pjesama, koje publici dočaravaju, primadona crrnogorske muzike Branka Ščepanović, jednostavno bez pojašnjenja Žuti, Batan uz gitaru i čarobna Amila Rastoder.
Publika među kojima veliki broj kulturnih poslenika ne samo Podgorice, pomno sluša i ne žali dlanove, Neven prosipa stihove sa nekih papira, nove koji čekaju red na objavu, dvadeset i neke po redu knjige, od toga cijelih šest posvijećeno svojoj Podgorici, Titogradu pa opet Podgorici, o nekim ljudima za pamćenje, o jutru kakva više ne svanjavaju, mirisu iz dolapa, slapu, slavi i ramazanu, kratko rečeno njegovom gradu.
Moram priznati, odavno ni viđoh da neko na ovaj način više od njega voli svoj grad.
I sve to pod voditeljskom palicom dr Miomira Maroša, inače novinarskog barda ne toliko po stažu koliko po umijeću, vidno umornog ali zadovoljnog što lako „razvezuje“ jezik autoru.
Jedna noč, jedan grad i njegov hroničar.
odgovor.me
Bravo Nevene!
Čestitam ❤️