Gordan K. Čampar – DNEVNIK ZATONSKE ŠKOLE (VII) – Savo Kljajić – KORAK PO KORAK

KORAK PO KORAK

Energičnog glasa, sa uvijek nekim malim smiješkom sakrivenim na grubom aristrokratskom licu, pa i u trenucima kada je znao nerijetko planuti kao vatra, ne mireći se da se to ne zna ili da ta lopta nije dodata na vrijeme, sa koracima tihim i bez bata, kao da zemlju vrijeđa sa njima, i oči su bile nemirne i radoznale kao u dječaka, kao da su uvijek tražile nešto novo, stisak ruke odmjeren, srdačan i riječ pozdrava uvijek spremna ma o kome se radilo, o savremeniku, djetetu, to uopšte nije bilo važno.

Jednostavan čovjek gospodskih manira, Savo Kljajić

Jedva smo čekali te „sportske dane“ da uživamo u njegovom majstorstvu baratanja fudbalskom loptom i specifičnom radovanju poslije postignutog gola, sa iskonom u sebi da prizna načinjeni faul, mada je u većini slučejeva bio izložen njima, nekoj odlutaloj lopti u aut presudi čiја је i pokaže koliko je po njemu bilo važno biti čovjek i u igri.

Njegove dugotrajne šetnje pokraj magistrale u društvu nekog od čuvenog zatonskog trija, koji su uz njega sačinjavali Milan i Dušan, omiljenih i nezamenljivih zatonskih učitelja, bio je ritual, po koji korak, zastajkivanje okićeno energičnim pokretima ruku, pa korak i tako redom, ne zaboravljajući uputiti pozdrav savakom prolazniku, pa makar i odmjerenim klimanjem glavom.

Bezgranično omiljen i od onih sa kojima je zbog slabih ocjena bio na ratnoj nozi, al njegova skromnost mu nije dozvoljavala da uživa u iskazanom poštovanju i ljubavi, jednostavno bio je takav, drag, čestit, bilo mu je drago učinjeti dobro ali nije ništa želio za uzvrat.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.