PJESNIČKO UTOČIŠTE VITA NIKOLIĆA – Gordan K. Čampar
PJESNIČKO UTOČIŠTE VITA NIKOLIĆA
Piše: Gordan K. Čampar
Sa malo riječi, jednostavnim jezikom, bez metafora, a sve začinjeno tugom, bolom, ironijom, niko nije mogao izreći svakodnevnicu i sve jade koje je čine teškom, kao što je to znao i činio na poseban načinVito,.
Oblikovanje stiha, njemu bogom dano nosilo je u sebi po koju kap melanholije ali sa velikom dozom dostojanstvenog prkosa usudu jednog pjesnika, poistovijećenog sa životom malog običnog stradalnika, sa onim koji nijesu tražili puno i nadasve uspijevali spasiti dušu.
Samosvjesna i autentična poezija koju je živio, ostajući vjeran sebi i jednostavnom izrazu, ga svrstava u lirske izraze, koji nikada neće zastarati, ma koliko se nalazili na udaru niza modernizama.
Nikšić, djetinjstvo u njemu, zagubljene iluzije, životne nedaće, imale su posebno mjesto u Vitovom stihu. Nikšić nije neka mala tačka na globusu, geografska forma već duhovno pjesničko utočište i vjerni saputnik u osami i tišini.
U Nikšiću svaki kamen zna moje ime,
i svaka ulica pamti moje korake.
O ljubavima; krhkim, osuđenim na tugu, govorio je tiho:
Volio sam je tiho, kao što se voli jesen,
kad šumi lišće pod nogama, a ti znaš da dolazi zima.
Iako materijalno skroman, u duši bogat, pun nade i nepokolebljivih snova kaže:
Nijesam imao ništa,
osim osmijeha i praznih džepova,
ali sam imao snove veće od života.
Prkosio je samoći koje nije bilo malo riječima:
Ostajem sam na raskršću vjekova,
ko zvono bez tornja i bez vjernika.
Vitova filozofija života svodi se na mirno prihvatanje svega što donosi sudbina:
Ne žalim ništa, ni dane, ni godine,
sve je bilo onako kako je moralo biti.
Pjesništvo Vita Nikolića odvaja važno od nevažnog, favorizujuje tezu; da vrijedne stvari ne mogu da se kupe, boreći se sa pošastima vremena u kojem živimo, gdje su emocije, iskrenost, jednostavnost gotovo pa izumrle.
Ovjekovječenje njegovog strvaralaštva je i njegova dosljednost u onim teškim vremenima kada je mirisao barut, njegova poezija nije služila ideologijama, ona im se otimala, sudila, slutila:
A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!
Boem, usamljenik, ranjiv, ali u svakom trenu sposoban da vidi ljepotu, tamo neku malu pticu, da se sjeti svoje učiteljice, pozove Sonju u šetnju, pruži korak po Ni’šiću.
Krivac što mnogi stihuju u nadi da će makar malo ličiti na njega, što još brojniji sebe traže negdje na nekoj stranici pjesmarice, što poezija zbog njega postaje besmrtna.
Njegovo stvaralaštvo je trajan dokaz da velike stvari i ne moraju biti komplikovane, da je život prolazan ali su tragovi vječni.
