INTERVJU – prof. dr Almir Bašović – BIO SAM PREVIŠE DRUŠTVEN
razgovarao: Gordan K. Čampar
Profesor, sa misijom da onima što žele čuti, kaže, dramski pisac sa „Koćićevim perom“ u ruci, u nizu Meše, Hamida i Maka, Alije, Veseljka, Stevana, s ubjeđenjem, da „Život“ zaslužuje život. Čovjek sa riječju kao prorok, koja predviđa događaje, „čitan“ i nagrađivan po cijelom svijetu, a najmanje u svojoj Bosni. Sarajlija.
prof. dr. Almir Bašović
Kako drugojačije započeti razgovor, ako ne sa pitanjem, otkuda „Kočićevo pero“ u njegovim rukama…
Drago mi je što su kolege Nikola Vukolić, Miljenko Jergović i Mladen Vesković, eto, Kočićevim perom odlučili nagraditi nekoga ko piše dramsku književnost. Jer, prečesto zaboravljamo da je Kočić bio i dramski pisac. Moja knjiga „Četiri i po drame” nastajala je petnaest godina, pa želim vjerovati da su uvažene kolege prepoznale kako sam u svojim dramama postavio neka važna pitanja i o društvu i o svijetu u kojem živimo.
I šta ustvari nagrada znači stvaraocu…
Nagradi značaj daju imena koja su je dobila. U slučaju Koćićevog pera, radi se o nekim ljudima od kojih sam učio ili još uvijek učim zanat pisanja, tako da mi ta nagrada zaista puno znači. Među dobitnicima ima i mojih prijatelja, kao što je naprimjer pokojni Predrag Lucić, što toj nagradi daje još jednu emotivnu dimenziju…
O tome kako je biti „nešto između“, drame i književnosti, govori…
Pa nije to možda toliko loša pozicija. To što drama ima sreću da je niko neće, može značiti prednost, jer čovjeku koji se tom formom bavi ta pozicija „između” ne dozvoljava da se uspava. Otkako traje razmišljanje o književnosti u evropskoj tradiciji, uporno se porede drama i pripovijedanje, jer se tako i jedan i drugi fenomen malo bolje razumiju. Biti „nešto između”, znači biti na rubu, odatle se centar puno bolje vidi i razumijeva, a ponekad i lakše ironizira.
A „stranac“ po djelu u svojoj zemlji…
Istina je da me u Bosni u pozorištima nisu igrali već sedamnaest godina, što je pola normalnog radnog vijeka, ali hvala Bogu pa se stvari pomalo mijenjaju.
Аleš Kurt je u tuzlanskom Narodnom pozorištu napravio odličnu predstavu po mom komadu „Kreketanje”. Predstava je dobila odlične kritike u Bosni i regiji, tuzlansko pozorište će s tom predstavom prvi put u svojoj dugoj istoriji gostovati na Sterijinom Pozorju, a postoji interes još nekih domaćih i regionalnih festivala. Crnogorska redateljka Lidija Dedović bi konačno trebala režirati moj komad “Sarajevo Feeling” u SARTR-u. Toj premijeri se neizmjerno radujem.
Htjeli smo čuti od profesora, šta su ustvari te „daske koje život znače“…
Pa te daske su, za onog ko ih zavoli i upozna iznutra, i proklete i lijepe upravo zato što su najsličnije životu. Pozorište se, kao i život, odvija sada i ovdje. Glumci na sceni, baš kao i ljudi u životu, sadašnji trenutak ne mogu reflektirati, niti sebe mogu vidjeti sa strane. Pandemija nas je upozorila da se život ne može obnoviti nikakvim dekretima, dakle, izvana. On se uvijek obnavljao iznutra, a ista je stvar i sa pozorištem. Pritom je u dobrom pozorištu često puno više i istinske emocije i logike nego u onome što mi zovemo stvarni život.
I mogu li uopšte postojati bez tog bliskog susreta sa publikom, aludirajući na situaciju sa koronom…
Korona je osvijestila koliko je čovjek biće susreta, biće neposrednog kontakta… Neke stvari koje smo prečesto podrazumijevali, sada nam jako nedostaju. Množe se takozvane društvene mreže i mogućnosti komunikacije, a čovjek je sve usamljenije biće… Korona je dala neka dodatna značenja mom komadu „Kreketanje”, koji se bavi upravo svetim kojeg smo se u teatru bili odrekli. Aleš Kurt je kao reditelj sa velikim senzibilitetom to, naravno, prepoznao i čini mi se da će ta predstava biti jedna vrsta molitve, ali istovremeno i zahtjeva za vraćanje pozorištu i onome što nam samo ta umjetnost može ponuditi.
O tome da li je moguće mlade naraštaje nagovoriti, da se vrate štampanom štivu ili je ta bitka izgubljena , kaže…
Kako na jednom mjestu kaže Joyce, gentleman se bori i za unaprijed izgubljenu stvar, a mislim da bitka za čitanje nije ni blizu toga da bude izgubljena. Najavljivana je smrt knjige više puta, knjiga i čitanje su uvijek nekako preživjeli. Kao profesor na Filozofskom fakultetu i Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, uvijek iznova svjedočim povratku mladih ljudi čitanju velikih književnih djela iz njihove, dakle, nove perspektive.
“Život“… A bojim se da je ta moja borba za časopis koji bi integrirao ovo malo književnog života što ga imamo završena. Nakon pet godina uređivanja, pomalo sam se umorio od moljakanja za novce i od, najblaže rečeno, nebrige Društva pisaca kao izdavača. Nije dobro da radim neki posao imajući pritom osjećanje da svojoj kulturi pravim uslugu, jer to je korak do diletantizma. Zato ću se uskoro povući sa pozicije glavnog urednika “Života”. Uostalom, imam osjećanje da sam u ovih pet godina bio previše “društven”, a premalo pisac.
„Sarajevo feeling“…
Eh, dok sam pisao taj komad, čitao sam pisma koja su mi prijatelji iz Sarajeva i iz drugih gradova slali u JNA. Nedavno sam Lidiji Dedović rekao da nije slučajno što će ona režirati komad koji je velikim dijelom obojen nostalgijom iz pisama koja sam dobijao dok sam vojsku služio u kasarni u Golubovcima. Iznenađujuće je u kojoj mjeri je sa prvim granatama ispaljenim na Sarajevo, a komad tako završava, nestalo nekog društvenog reda, solidarnosti, neke ljepote koja je izgleda ubijala samu sebe…
Hoćemo li saznati kako su prošli junaci ove priče u danima bezumlja…
To će svako za sebe zamisliti kad se spusti zavjesa u pozorištu. Pozorište je posljednja umjetnost koja tako hrabro i tako uporno brani povjerenje u ljudsku imaginaciju. Mislim da su ti likovi previše simpatični i kulturni, a istovremeno previše budale, da bi na bilo koji način mogli profitirati od bezumlja. Ako su uopšte to bezumlje preživjeli…
Prisjeća se „vučka“…
Uvijek se sjetim onog snijega koji poput kakvog čuda pade dan pred otvaranje Olimpijade. Također, sjetim se konzerve Coca Cole, koja se čuvala kao relikvija i u kojoj smo kasnije držali olovke. A taj „Vučko” je bio simbol evropskog propuha u Sarajevu krajem osamdesetih. Nažalost, zamijeniše ga neki drugi „vukovi“.
Koševo ili Grbavica…
U stanu u kojem živim čuje se ezan sa džamije koja je pedesetak metara udaljena od zgrade, zatim se čuju i zvono sa katoličke crkve, koja je doslovno preko Miljacke, i zvono sa pravoslavne crkve, koja je nekih petsto metara daleko. Moja supruga mi kaže da se čuje i huk iz hrama Grbavica kad igra Željo. Ja to nisam provjeravao, jer sam uvijek na tribinama.
Otkucava li još „Stari sat“ i gdje se to sada pije kahva u šeheru…
Eh, otkako nas je napustio pokojni Neđo Alihodžić, inače otac moje drage kolegice sa Odsjeka – Nine, nisam tamo ni provirio… Ne znam radi li i da li još „kuca”, ali se bojim da je to ipak neki novi „Stari sat”… A Sarajevo je sačuvalo taj ritual ispijanja kahve. Na Čaršiji najradije odem na kahvu i smreku u „Tunel” kod Sebilja, u komšiluku volim otići u „Sami”…
Šta čita, kada ne piše, i ujedno preporučuje za pročitati…
Nekim piscima se uvijek iznova vraćam. To su Čehov, Buchner, Andrić, Crnjanski, Krleža… U zadnjih par godina veliko otkriće mi je Ilija Trojanow. Preporučujem njegove knjige „Sakupljač svjetova” i „Iza bijega”.
Roker ili narodnjak…
Roker, koji inklinira panku.
A ovaj film je pogledao bezbroj puta…
Fassbinderov „Brak Marije Braun”, „Breaking the Waves” Larsa von Triera…
Smiren, ali ga nervira…
Ma kakvi smiren. Oni koji me dobro poznaju znaju kakav sam ters… Smirenost je uloga koju uvježbavam.
Ali zato, beskrajno raduje…
Kad me krene pisanje. To su neponovljivi trenuci.
Jel Miljacka voda presušila…
U mom komadu „Sarajevo Feeling”, ima lik kojeg su na ratište u Sloveniju prebacili vojnim transportnim avionom. Opisujući kako je taj avion letio iznad Sarajeva, on kaže: „Odozgo Miljacka izgleda ko prava Rijeka“.
Na kraju, o mogućem spasu ovom nagorelom društvu, govori ovako…
Strindberg kaže: „Stanje je beznadežno, mogućnosti su beskonačne“.
I šalje poruku našim čitaocima…
A čitaocima je najbolje poručiti da – čitaju.
Konkretno i jasno, za one koji vole tako, mistično i umjetnički za one s’ druge strane vode, svakako iskreno i za nauk mnogima, pričao je čovjek koji uz dar da besjedi, ima snage i da uvijek sasluša drugog, naročito ako mu to „pije vode“.
