INTERVJU – Branko Kovačević – OPET BIH ČINIO ISTO

INTERVJU – Branko Kovačević

razgovarao: Gordan K. Čampar

Kada je davne 1977. godine, tek pošto je počeo trošiti neke sitne novce na kupovinu žileta, prvi put kročio na kaldrmu „Doline bogova“, osjetio taj miris pokisnule lipe, nije ni u snu pomišljao da će svoj zanat pretvoriti u umjetnost i neizmjernu ljubav prema njoj. Koristeći staklo, koji komad obrađenog drveta, i vješte ruke, sa velikom dozom susrtljivosti, od života je napravio kutak u koji su se uselile slike i sa njima ljudi koji su ih stvarali.
Branko Kovačević, od onih sa Vilusa, hroničar jednog vijeka, kolekcionar vrijednih slika i velikih prijateljstava.

Nije teško izvući riječi iz sagovornika, još uvijek krepkog, punog duha i energije, priča i sjećanja za makar dva života, pa tako i o prvim danima na Cetinju sa dosta sjete u glasu, govori…

Pred kraj 1977. godine, tačnije 27. novembra, sam otvorio staklorezačku radnju „Kristal“, u Njegoševoj 85, samostalno, i tako je počela ova divna priča, koju kada bih opet živio i birao ne bih izmijenio ni za jedan detalj. Najprije sam malo stidljivo u izlogu radnje postavio nekoliko uramljenih slika, što je za Cetinje u to vrijeme bila novina, ali je to skrenulo pažnju i krenulo je.
Mada moram napomenuti da je moj prvi susret sa staklom i umjetnicima bio sa mojih nepunih petnaest godina, kada sam kao učenik pohađao praksu kod čuvenih Brkovića, od kojih sam i naučio tajne ovog zanata.

O prvim ulascima mušterija…
Među prvim je zakročio jednog jutra, sa toplim hljebom i „Večernim novostima“ u drugoj ruci, Gojko Berkuljan, i od tog trena je svakodnevno dolazio, uz to što sam opremao njegove slike, postajali smo veliki pijatelji, on mi je i poklonio prvu sliku, a za njim kasnije mnogi koje je teško nabrojati.

Gojko…
Jedna posebna persona, umjetnik, grubog izgleda ali pun šarma, sjećam se njegovih ulazaka kada je uz pozdrav nama, pozdravljao i slike, svaku na svoj način, jednu „na zdravlje se doodilo“, drugu „ovaj je zalutao“ do „što će mu Leonardov put, neka nađe svoj“, i tako je za svaku imao poneku riječ.

Cetinje poznato po tom neuporedivim smislom za humor, je polako počelo zalaziti u „Kristal“…

Da, bilo je svakakvih dogodovština. Jedna u nizu je bila situacija sa Đokom Vujovićem zvanim Leza, cetinjskim pjesnikom, boemom, skoro čudakom, koji se predstavljao kao moj ortak i pobratim, mada nije bio ni jedno ni drugo, i tako je znao sa vremena na vrijeme dovesti po nekog i u ime radnje pokloniti sliku, to pokrivajući riječima da je Brle, kako me je zvao, umjetnik, veliki čovjek, gromada. I Tako do jedan put kada je prekardašio i dopustivši gostu da bira, a ovaj očigledno upućen izabra najskuplju, ja reagovah da se mora platiti, on prekrati priču, uze gosta pod ruku i krenuše put izlaza, sa kojeg mi preko ramena dobaci, „ipak si ti samo jedan obični staklorezac“.

Prisjeća se kako je Veka, kako joj on iz milošte tepa, reagovala…

Na početku nije bila oduševljena, zidovi u kući su se velikom brzinom prekrivali, djelima mojih prijatelja i ja sam uživao u tome, ona ne. Nego dođe vrijeme krečenju, i moradoh poskidati svaku. I nekoliko dana po završetku, zidovi prazni, ali ja mudrujem čekam reakciju, dok će me jednog dana zamoliti da ih vratim i tako smo od tada bili na istoj strani.

Vremena provedenog sa velikim ljudima, se sjeća na ovaj način…

Bilo je situacija, na pretek , i za pamćenje, kao i ova sa Bonjom i Mihailom Taljem, u to vrijeme svjetskim prvakom, jedno cijelovečernje druženje zaliveno podobrim količinama votke, kada je Mihail u po noći po snijegu uz gitaru na ulici recitovao poeziju, nezaboravno.

A kako se okončala provala sopstvene kuće…

E, to je za filma, opet ista meta i odstojanje, na sjedniku kod Pavla (Đonovića), društvo, među nama i Danilo (Kiš), popijemo sve a noć nema se gdje dokupiti, pa ja pošto smo bili u komšiluku odem do kuće i na prstima, tiho da ne probudim porodicu, uzmem koju flašu pića, usput jedna mi ispadne i slomi se, ali završim ja to. Kada ujutro kada sam došao Veka me sva preplašena obavještava da je sinoć bio lopov u kući, te ja mada nerado priznadoh da sam ja bio taj nezvani posjetilac.

Kada smo kod druženja, radoznali smo u kojim se to kafanama na Cetinju, obično sjeđelo…

Pa „Gradska“ je bila na udaru, svakodnevno, ali se često sjeđelo i kod Bose u „Feribotu“ i „Milušinoj pećini“.

A na Vilusima…

U „Timoru“.

„Slike mojih prijatelja“…

To je nešto čega ću se sjećati vječno, u Biljardi, na Gojkov nagovor, preko 60 radova, prijatelji, on, Miloš, Žigalj,Milo, Milija, Aca, Luka, drugi Luka , Gazivoda, Desa, Bastać, Anka, Radmila, Jahić, Dimitrije, Mila, Kavaja, Đoko, Vojo, još pamtim postavku mogao bih je nacrtati, gdje je koja slika bila.

Šta se to još dešavalo, na Cetinju u njegovoj organizaciji…

Izdvojio bih prije svega manifestaciju „Cetinjani svome gradu“, koja se održavala ljeti ispod Orlova krša, za koju je ideju dao Mirko Bratičević, pijanista, direktor „Geteborške Opere“, nezaboravan lik, impozantan. Tu su učešće uzimali, svi cetinjski umjetnici, a i mnogi sa strane, sjećam se gostovanja, Treze Kesovije, Asrena i Gabi, to je bila kultna priča tog vremena.

Mirko je…
Posebna priča, intelektualac, boem, hedonista, human iznad svega, teško je naći riječi da ga čovjek opiše, prije bi trebao jedan cijeli esej. Družili smo se intezivno, poslije udesa koji je imao i bijega iz cetinjske bolnice, ja sam ga odvezao na aerodrom Tivat, na putu ta Švedsku. Nekoliko puta smo usput stajali, da baci pogled put Lovćena, kao da je uzimao želju, pozdravili se jednom a on se poslije pasoške kontrole vratio da se još jedan put zagrlimo, kao da je znao da je to poslednji put, odmah poslije toga je preminuo. Često ga se sjetim.

A kakav se fudbal tada igrao na „Obilića poljani“…

Dobar, i često sam bio u prilici da gledam te momke, čak sam skoro deceniju bio u upravi „FK Lovćen“, čiji sam i danas navijač, crvena boja mi je u krvi.

O folkloru…

To je bilo ranije, kada sam bio Brkovića, „KUD Ljubo Božanović“ iz Pipera, gdje smo po Jevremovoj ideji uz koreografe Pavića Vukovića i Sloba Pavićevića, izvodili igre iz Crne Gore, izvorno, bez muzike, ah i to su dani za nezaborav.

Koliko je njegovo angažovanje prepoznato na Cetinju, govori…

Dobio sam najveće priznanje koje daje opština Cetinje, povodom dana prijestonice, 13. novembra, sa kojom sam počastvovan, ali moja najveća nagrada su prijateljstva koja sam sklopio u tom gradu, koja mi i dan danas znače mnogo više od bilo kakvih priznanja.

O jubileju 29 godina galerije „Most“…

Sam broj godina govori dovoljno, najveći umjetnici ovih prostora su izlagali radove, do onih koji su tu počinjali a kasnije pravili impozantne karijere, nebih da nabrajam jer je nemoguće se sjetiti, toliko toga se dešavalo. Evo trenutno radimo na monografiji galerije i prisjećamo se usput tako da će ona ponuditi mnoštvo podataka i zanimljivosti.

„Viluško ljeto“, kulturni događaj za poštovanje…

Pa kako sam nekako i Cetinju i Podgorici ponudio dosta kulturnih događaja htio sam i mojim Vilusima podariti neku svojevrsnu priredbu, pod motom da se nikada dovoljno ne možeš odužiti svom rodnom kraju, i izgledalo je to jako fino, raznovrsni programi, zanimjivi ljudi, baš onako po mjeri, sada je manifestacija u prekidu, neki ljudi, mada bih trebali imati, nemaju sluha za to, kultura počinje stanovati u nekom zapećku, imam osjećaj da je sve manje onih kojima je do nje stalo. Ali borićemo se, planiramo ponovno pokretanje „Viluškog ljeta“, to oni svakako zaslužuju.

Kada smo kod Vilusa i Grahova, pitamo ga o plemenu Kovačevića…

Ima dosta toga za reći, ali možda je važno pomenuti to revolucionarno vrijeme, koje je Kovačeviće skupo koštalo, Iz Jedne porodice iz loze Serdarevića su pod jednim šljemenom bila tri narodna heroja, Vojo, Pavle i Čile, dok su od Mizara tri generacije jedne porodice otac Blagoje, sin Sava i unuk Dragan, poginuli u toku rata. Te Blagoje, Miloševićka loza, koji je bio osnivač Medicinskog fakulteta u Sarajevu, i tako…

A impresije o Olimpu, izgovara u jednom dahu…

Pa više nego doživljaj, zbilja za pamćenje, na ideju Sloba Marunovića, a uz pomoć mnogih donatora, okupila se družina, nas nekih 17 sa željom da na vrh Olimpa postavimo zastavu naše nezavisne i ekološke države Crne Gore, što smo i učinjeli, još uz to i donijeli jedan kamen da zakitimo Lovćen. Od samog početka putešestvija pa do povratka ekspediciju su pratili momenti za prepričavanje. Na vrh Olimpa Slobo je izveo predstavu u svom stilu, drugi Slobo, (Kovačević) uz gitaru pjevao, bilo je više nego predivno.

Šta to čita galerista kada mu dozvole obaveze…

Širok je opus mog interesovanja ali ipak najčešće mi se u rukama nalaze štiva vezana za likovnu umjetnost, samo po sebi jer postoji potreba za poznavanjem materije kojom se bavim.

Muzika…

Ni tu ništa novo, sve mi prija ušima ako je dobro, neovisno o kojem se žanru radi.

Šta mu najviše prija…

Pa sada sam u danima kada mi uz nezaobilazno druženje sa prijateljima iz kulturne sfere, najviše godi kada su mi unučad u naručju.

Ne podnosi…

Ne volim, čak se toga gnušam, neiskrenost, volim igru otvorenih karata, bez zadrške.

Neki savjet za kraj, našim čitaocima…

Teško je u ovom vremenu dijeliti savjete, ali jedino što mogu preporučiti, naročito mladim ljudima, jeste, da svaka sredina opstaje kroz kulturu u bilo kojem formatu umjetnosti, kulturu treba gajiti pa bilo stvaralački ili aktivnim posmatranjem kulturne scene.

Ovo su riječi najpoznatijeg zanatlije u Crnoj Gori, vjerovatno i šire, čovjeka koji je okačio više slika o zid negoli makar polovina stanovništva Crne Gore, ako ne i više. Sjetnog pogleda kada se pominju njegovi prijatelji koji više nijesu među živima iako ih on ne predaje zaboravu, svaki katalog i publikaciju vezanu za izložbe u „Mostu“, nježno odlaže kao da ih miluje, i ćutke se vraća u vrijeme dešavanja.