INTERVJU – Luciano Moše Prelević – DIJALOG TREBA NJEGOVATI
INTERVJU – Luciano Moše Prelević – DIJALOG TREBA NJEGOVATI
Razgovarao: Gordan K. Čampar
Uvijek spreman na dijalog, čovjek bez predrasuda, u ulozi Vrhovnog rabina u Crnoj Gori, misiji razvoja interkulture, porijeklom od plemena Kuča;
Luciano Moše Prelević
Pitamo ga je li porijeklo bilo jedan od razloga dolaska u CG…
Porijeklo i rođenje mi daju pravo da dolazim i budem tu….No, to nije bio razlog već želja da pomognem tek osnovanoj Jevrejskoj zajednici Crne Gore, da im se nađem i da zajedno gradimo jevrejski život i ispisujemo istoriju jevrejske zajednice na području Crne Gore. U ostatku svijeta Jerveji pokušavaju obnoviti ono uništeno, kako neki kažu ”ostatke ostataka”, dok u Crnoj Gori gradimo nešto novo, nešto čega prije nije bilo. I to je nešto stvarno veliko, mali plamen u općem mraku, ali plamen koji iako drhti i treperi postaje sve veći i jači. Čast mi je biti dio tog projekta. Veliki izazov, ali i veliki ponos.
Dijalog, dijalog, dijalog, ili nešto između…
Dijalog, naoko jednostavnu stvar, treba njegovati. Svako od nas poziva na put dijaloga preko praštanja i pomirenja na temelju istine, pravednosti, ljubavi, slobode kako bi stigli do mira. Smatram da se se mir kao opšte dobro čovječanstva ne može ostvariti samo zakonom i konvencijama, potrebno je vjerom i teološkim aspektima oploditi ih, ljubavlju prožeti istinu i pravdu, čvrsto vezati sve aspekte ljubavlju. Kulturom dijaloga, dijalogom kultura i religija zamijeniti nasilje, mržnju, ratove. Uz poštovanje, odgovoran, mudar i odlučan pristup u procesu dijaloga temelj je svega…
Mogu li se predrasude zauvijek potisnuti?
Nažalost, niti jedno društvo, zajednica, pojedinac nijesu imuni na predrasude i one često utiču na s tvaranje životnih priča svakoga od nas. Svako od nas je sklon njima. Često se dešava da se zbog etničke pripadnosti proglašavaju nevidljivim, da postaju objekti sistematskog potiskivanja i ugnjetavanja, da se isključuju iz svih svera zivota Težak je proces u pravcu potiskivanja predrasude, al neka svako od nas krene samostalno da ispisuje svoje životne stranice, da preuzima kontrolu nad svojim životom…
O tome kako je zadovoljan odnosom prema jevrejskoj zajednici u CG, govori…
U suštini sam zadovoljan, ali uvijek može bolje. Zalažemo se da dodatni prostor u cilju unapređenja odnosa svakog dana svojim radom bogatimo. Članovi Jevrejske zajednice Crne Gore su građani Crne Gore i njihov status je neupitan.
Je li vjeronauci mjesto u školama?
Mišljenja sam da vjeronauku nije mjesto u školama nego se treba odvijati u okviru vjerskih zajednica. Taj moja stav je svima poznat i već godinama to govorim. Umjesto konfesionalmog vjeronauka trebalo bi u školski program u okviru građanskog odgoja ili nekom drugom okviru uvrstiti etiku a naročito predmet koji uči o religijama svijeta s naglaskom na naš region. Da se vratim na pitanje o predrasudama, jedino edukacijom i upoznavanjem sa drugima možemo pobijediti predresude. Judaizam je najbolji primjer za to.
Po njemu je vjera…
Vjersko uvjerenje i moralno ponašanje kao odnos pravednosti i ljubavi – na taj način promatram život i uopšte bivstvovanje. Vjera je odgovor, možda jedini pravi odgovor, na brojna egzistencijalna pitanja kao ona osnovna: tko smo i šta smo, zašto smo ovdje, odakle dolazimo i kamo idemo, i koji je uopće smisao života?
Živi li interkultura u CG?
U Crnoj Gori se njegije koncept interkulturnog dijaloga i multikulturalizma, promoviše se interkulturni dijalog, radi se na afirmaiji raznolikosti kulturnih izraza. Često i naša Zajednica daje doprinos kroz razne tribine, okrugle stolove, konferencije.
Kako se postaje rabin ?
Jednostavno. Prvenstveno grijanjem stolice, šta bi značilo učenjem i učenjem, cjelodnevnim i cjeloživotnim. Ja i dan danas, 15 godina nakon završetka rabinskoh studija imam obavezu učenja minumum 3 sata učenja za vlastite potrebe. U to se ne računa vrijeme potrošeno na pripreme za predavanja ili propovijedi ili pisanje tekstova i sl. A ono najvažnije je da neka jevrejska zajednica u vama prepozna nekoga tko može odgovoriti na njene potrebe. Zajednica vas čini rabinom. Bez obzira na rabinsku diplomu i godina učenja na rabinskim studijama osoba ima pravo na titulu rabina samo ako ima svoju zajednicu. Kad prestanje raditi u zajednicu gzbi i pravo na tituli rabina.
Jeruzalem, grad za divljenje…
Grad za divljenje, ali prije svega i nakon svega, grad za življenje. Tu sam proveo 10 najljepših godina života i plakao sam kada sam ga teška ali puna srca napuštao napuštao…. Ali imao sam obavezu vratiti se u naše krajeve i pomoći u obnovi zajednica. Uostalom svrha i cilj učenja je prenošenje znanja drugima.
Iz poslanice Jevrejima, izdvaja…
Žao mi je ali to je dio Novog zavjeta te nije dio Judaizma.
„Gradite kuće i stanujte u njima, sadite bašte i jedite njihov rod. Ženite se i rađajte sinove i kćeri…” Da li su Jevreji zaista živeli u takvim uslovima?
U ovakvim uslovima bi svi trebali živjeti. Porodica bi trebala biti u centru društva, njegov stožer…..
O crnogorskim književnicima…
Čitao sam književna ostvarenja crnogorskih pisaca kao i sa ostalih područja ex-Jugoslavije, bliska mi je i svjetsku književnost. Kada pomislim na Crnu Goru, moram prvo pomisliti na Marka Miljanova, mog Kuča…. ovo malo po plemenskoj vezi….Dok se nisam počeo baviti Jevrejstvom moja slabost je posebno bio Mihailo Lalić i njegova Lelejska gora. Toj knjizi, a i cijeloj toj njegovoj trilogiji sam se često vraćao. Tu je i Ćamil Sijarić. Njegove priče što su bile nekada davno i negdje daleko, a bile su naše….
Muzici…
Ljudska bića su sazdana od tijela i duše i njihove svakodnevne borbe šta će prevagnuti. Tijelo tjelesnim užicima nastoji dušu spustiti na niže nivoe, dok duša brojnim sredstvima kao šta su filozofija ili umjetnot nastoji transcendetirati tjelesno. Tu muzika ima glavnu ulogu i zato je sastavni dio liturgije svake religije.
Najljepšem komadu neba…
Iznad Judejske pustinje noću. Čovjek ima dojam da zvijezde može dohvatiti rukama. Čini mu se da je i sam sazdan od zvjezdana prašine. Možda je zato Bog usporedio jevrejski narod sa zvijezdama. Ali moram priznati da i nebo nad Crnom Gorom uokvireno crnogorskim planinama ima određenu težinu.
Ljubav kao…
Vodilja života. Najveće pravili Tore je : ”Voli bližnjeg svog kao samog sebe”! Mislim da je sve time rečeno. Jedino ljubav može spasiti ovaj svijet, ali i čitav univerzum od uništenja.
А mržnja…
Je antipod ljubavi, zapravo podilaženje samom sebi. I sigurno vodi u uništenje, prvestveno onog onoga tko mrzi.
Ima li seruma za nju…
Normalno da ima. A to je davanje. Pravi prijevod prethodnog pravilao ljubavi je: ”Voli PREMA bližnjem svom” i to označava davanje, a ne samo pasivnu ljubav. Talmudski mudraci si postavljaju pitanje, da li ljubav vodi u davanje ili davanje vodi u ljubav? I nakon dugog preispitivanja dolaza do zaključka da davanje vodi u ljubav, a zatim ta ljubav vodi u davanje. Najveću ljubav osjeća trudnica koja cijelim svojim tijelom hrani bebu u sebi, šta je primjer ultimativnog davanja, jer u tokom trudnoće od još nerođene bebe ne dobiva ništa za uzvrat.
Je li teško biti „dobar“ čovjek ili…
Nije. Neću sad ulaziti u diskusiju šta znači biti dobar ili koja je definicija dobrote. Ne, uopće nije teško biti dobar čovjek. Posebno religioznim ljudima. Bog nam je u Tori (Mojsijevom petiknjižju) dao uputstva za život, za sve aspekte života, za svaku priliku. Kada čovjek u Izraelu kupi veš mašinu dobije ”torat kvisa”, uputstvo za njenu upotrebu. I ako u nju umjesto praška za pranje ubaci kamenje i malo dijete zna da će se mašina pokvariti. I ako se ide žaliti proizvođaču, oni će mu odgovoriti da ”šta se žali jer nije se držao uputstva proizvođača za taj proizvod”- Tako se i ljudi stalno žale, a ne drže se upustava svoga Stvoritelja. A ne drže se Negovog uputstva jer svi, manje više, imamo krivi pristup životu, više cijenimo ono šta ima neku novčanu vrijednost, nego samog seba, a posebno druge ljude. Materijalno treba biti samo sredstvo, a ne cilj. Cilj svega je čovjek.
Kao svjetski čovjek izdvaja susret sa…
Svojim učiteljima, sa svojim rabinoma koji su me učili kako da iskoristim svoje potencijale. Takozvane ”male, obične” ljude koji žive živote onako kako naučavaju, koje u Jevrejstvu s pravom nazivaju ”cadikim” (pravedbicima). Kabala nas uči da svijet počiva na 36 takva neznana pravednika. To je još jedan od razloga da bi se prema drugim ljudima morali ponašati pažljivo i s dostojanstvom, jer nikad ne znamo da možda je taj čovjek nije jedan od tih 36 pravednika, te svojim grubim ponašanjem prema drugima možemo ugroziti opstanak svijeta, a samim tim i opstanak sebe i svoje obitelji.
Kao lijek ovim vrijemenima preporučuje…
Ljubav. Ljubav. I opet ljubav.
Za nauk kaže…
Kao nauk bih se vratio samom najvećem pravilu jevrejstva da ”volimo svog bližnjeg kao samog sebe”. To su riječi rabina Akive (2.st.n.e.). Njegov učenik Ben Azai ne nije složio s njim nego je rekao da je to stih: ”Ovo je popis potomaka Abrahamovih” (Postanak 5:1), jer je želio naglasiti da ono šta je jedino jedinstveno svim ljudskim bićima, čitavom čovječanstvu, da svi imamo istog oca i da svi ljudi, čitavo čovječanstvo, pripadamo istoj porodici, kako bi Jevreji rekli ”svi smo jedna velika mišpaha (porodica)”
Tako govori Lucijano Moše Prelević, sabrano i tiho poput mudraca, sa porukom; „volimo svog bližnjeg kao sebe samog“, čovjek kojki se raduje susretu sa običnim „malim“ ljudima i kao lijek prepisuje ljubav.
