TRAGOM USPOMENA MIKA STANIŠIĆA

Tragom uspomena

piše: Darko Šćepanović

U petak 15. septembra, sa počekom u 19.00 časova, u hotelu „Zeta“ u Danilovgradu, pod pokroviteljstvom Matice Crnogorske – ogranak Danilovgrad i Kulturno – informativnog centra „Bijeli Pavle“ Danilovgrad, organizovano je veče pod nazivom „Tragom uspomena“ posvećeno Branislavu Miku Stanišiću, dugogodišnjem direktoru danilovgradske Osnovne škole „Vuko Jovović“.

U prepunoj sali kultnog hotela „Zeta“, tražilo se mjesto više. Među prisutnima, osim porodice i prijatelja porodice Stanišić, nalazio se veliki broj učitelja, nastavnika, gradskih dužnosnika, intelektualaca i brojnih uglednih ljudi iz Danilovgrada i Crne Gore. Veče je otvorio poznati novinar i publicista Dragan Mitov Đurović. Svoje izlaganje započeo je stihovima: „

…Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi

što kroz život nečujno i tiho gaze

kao da nogom stupaju po pamuku

a naše oči nikada ne opaze

ni njih ni njinu tihu radost ili muku…

iz pjesme „Ljudi sjenke“ od čuvenog cetinjskog pjesnika

Priśećanje na Mika Stanišića, pred prisutnima je iznio i primarijus doktor Miodrag Miško Đurović. On je o Miku Stanišiću naveo sljedeće: „Miko Stanišić odrastao je u krševitim Vinićima, u domu Mijajla i Raduše Stanišić, đe je životu prve korake naučio. Iz tog krša, tog pravog crnogorskog ambijenta, naočiti dječak izgradio je dar literarnog stila i kao osnovac biva proglašen za najboljeg đaka osnovne škole na Slapu. Odatle sa ognjišta plemenitosti iz kuće i škole udahnuo je smisao etičkog habitusa koji je stameno nosio. Naviknut na tišinu krša crnogorskog i rodnog doma, u vlastitom skromnom životu stvara sebi put prema daljoj obrazovnoj vertikali. Entuzijazam i odabrani poziv uvode ga u svijet prosvjete – škole, đe provodi radni vijek. Početak rada na Slapu i stalnost rada u Danilovgradu shvatio je kao suštinu života, kako je znao lijepo da kaže «Prosvjeta nije samo profesija, nego je to i način života», i nastavlja – sve ljepote u trajanju prosvjetnog radnika sadržane su u radu sa đecom.“ Đurović je podśetio kako je za vrijeme Stanišićevog rukovođenja OŠ „Vuko Jovović“, istoj uručeno i priznanje OKTOIH. Zatim, naveo je i to da je Miko Stanišić, nakon penzionisanja, preuzeo rad u Matici Crnogorskoj – ogranak Danilovgrad, đe je naslijedio Žarka Mališića. Tom prilikom, Miko je nastavio tradiciju njegovog prethodnika – promovisanje duhovnih vrijednosti i potvrđivanje crnogorskog nacionalnog identiteta. Đurović je, sa sjetom, govorio i o posebnim trenucima prijateljstva sa Mikom Stanišićem, kada bi Miko svoju odabranu grupu prijatelja, svake subote srdačno dočekivao u prostorijama danilovgradskog ogranka Matice Crnogorske. „Bio je to pravi ritual subotnjim danima đe smo se sastajali, a prije nego dođemo telefonski poziv pa pita «Na koja ste doba? Kuća je otvorena!», tako je to bilo do zadnje ure života“, ističe Đurović i nastavlja: „Obično bi ga nalazilio za tim istim stolom, sa knjigom ispred sebe, olovkom u ruci i naočarima, a to mu je, kako je govorio, nastavak navike kako knjiga nikad ne može do kraja biti pročitana. Knjiga je najveće duhovno blago, govorio je tako Branislav Miko Stanišić“. Đurović je, takođe, saopštio kako je Stanišić, kao literarno obdaren i predan čitalac knjige, bio cijenjen kao dragocjeni kritičar književnih djela koje je komentarisao u prigodama njihove promocije koje su organizovane u Danilovgradu.

Nakon dr Miodraga Miška Đurovića, riječ je preuzeo profesor Radovan Damjanović. U svom obraćanju auditorijumu, prof. Damjanović rekao je sljedeće: „Mika sam poznavao duži vremenski period, posebno kao direktora OŠ „Vuko Jovović“. Poznavao sam ga i kao saradnika i kao druga i prijatelja. I ostao mi je u najljepšem śećanju i uspomeni bilo da se radilo o službenim poslovima ili kada smo u dokolici razgovarali o mnogim životnim i stručnim pitanjima. Ti susreti bili su veoma bliski, sadržajni i neopterećujući. Sve je funkcionisalo na ljudskim, etičkim i dobronamjernim sugestijama i prihvaćenim obavezama. Ostala mi je u śećanju njegova posvećenost ustanovi kojom je rukovodio. Ništa nije prepuštao improvizaciji. Imao je divan saradnički tim sa kojim se tako često hvalio i koji su mu uvijek bili iskreni i pravi saradnici. Kao direktor škole umio je da dobro organizuje posao, da nenametljivo prati realizaciju i da se iskreno i toplo raduje svakom uspjehu, nikad pripisujući sebi neku značajniju ulogu u bilo kojoj aktivnosti. Volio je kolektiv, kolektiv ga je volio i poštovao. Borio se i podržavao sve ideje koje su bile usmjerene izgradnji savremene škole. Smatrao je da je izuzetno važna uloga nastavnika u procesu razvoja ličnosti, u procesu sticanja znanja, razvoja stvaralačkih sposbnosti mladih i lično je svojim aktivizmom podsticao mlade, i učenike i nastavnike, na razvoj svojih ličnih sposobnosti. Bio je mišljenja da je dobrom vaspitaču neophodna i urođena predispozicija, bolje reći – ne može se svak baviti vaspitno-obrazovnim radom“. Damjanović je, posebno, zapazio da je Mika Stanišića krasila jedna rijetka vrlina, a to je – strpljenje. „Sigurno je to bio dio njegovog prirodnog optimizma i vitalizma. Bila je to borilačka vještina koja ga je ćerala da nikad ne odustaje od planiranog. Možda je to naslijedio od svojih predaka koji su nosili tu snagu gorštaka, ali koju je on umio da senzibilizuje i prilagodi novim vremenima“. Svoje izlaganje o Miku Stanišiću, prof. Damjanović je zaključio riječima: „Ostaće svima nama u śećanju vedrina njegovog duha, suzdržani osmijeh, njegova neposrednost, iskrenost i ljudskost“.

Na kraju je riječ uzeo univerzitetski profesor dr Dragan Bogojević. On se ovako priśeća vremena kada je upoznao Branislava Mika Stanišića, kojeg slikovito naziva «crnogorski čovjek»: „Bilo je to u Danilovgradu, jednog proljeća, 2005. ili 2006 godine… Nije toliko bitno koja je godina bila. Bilo je to u Danilovgradu, i bilo je u proljeće. Dvorište škole « Vuko Jovović ». Idem ka vratima škole, a u susret mi ide čovjek. Visok, stasit, gorštački zakrivljen, kao neki usamljeni div koji se upravo pustio iz čarobne lampe… Približavamo se jedan drugome… Osmijehuje se… Nije neobično da ljudi imaju osmijeh koji obezoružava, plijeni, osokoljuje, obraduje, prkosi… Osmijeh često govori više od riječi. Pomislih, „u osmijehu ovog čovjeka iskri i još nešto drugo, drugačije“. U glavi mi prolaze slike, asocijacije, tražim pravi izraz da ga definišem. Najednom mi je sinulo: „Ovaj čovjek koji mi se približavao, imao je osmijeh koji kao da vas ušuška, kao neko promrzlo dijete koje se pored kamina i uz pucketanje vatre vraća u život i zadovoljno trlja ruke“. I onda… Onda taj osmjeh isijava iz nebo-plavih očiju, iz kojih vas kao iz neke nepregledne stepe osvaja neobuzdani val topline, poput ogromnog, plimnog talasa, koji vas u potpunosti prelije. Eto tako sam doživio Mika Stanišića, tokom našeg prvog susreta, a da nijesmo prozborili niti jednu jedinu riječ! Obično su u pravu kada kažu da je prvi utisak i najbolji utisak i da nas rijetko prevari. I nije… Od tog prvog susreta, nastavili smo da se srijećemo, Miko i ja, obično povodom nekih školskih dešavanja ili neformalnih druženja. Naše prijateljstvo se tkalo kao tanani, a postojani vez na nepodernom platnu, koji je svoj oblik, smisao, sadržaj i okvir svakim novim viđenjem utkivao u zajednička sjećanja. A, sjećanja su, kao što znamo, posljednja odbrana od zaborava i od stvarnog nestanka. Jer, dok god imamo sjećanja koja možemo podijeliti sa drugima, naš trag u vremenu i prostoru pronalazi način da dopre do onih kojima je stalo“. Dr Bogojević je , vrlo umješno, podśetio auditorijum na djelo „Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca“ njemačkog slovenofila Gerhada Gezemana, u kojem se autor bavi etičkim i običajnim profilom Crnogoraca, a zatim nastavio: „Imao sam privilegiju da poznajem Mika Stanišića i da ga imam za prijatelja. Miko Stanišić je za mene bio simbol, otelotvorenje, ishodiše, obrazac, onoga što bih nazvao: crnogorski čovjek. A kada to kažem, onda mislim na čovjeka koji vas čini boljim čovjekom, na čovjeka koji vas duševnom snagom čini mudrijim, na čovjeka koji urođenom gospoštinom duha čini da svijet bude ljepše mjesto za život, na čovjeka koji blagošću i čvrstinom karaktera objedinjuje najljepše osobine montanjarske oporosti i mediteranske opojnosti. To je čovjek kojemu nije strana ni mitska, ni savremena Crna Gora, ali čiji agon se uvijek priklanja na stranu čojstvenosti i poštovanja drugoga i drugačijega. To je čovjek za koga vjerujemo da ne postoji, koga tražimo i nalazimo u pričama i legendama. To je čovjek kakvog danas trebamo, koga tražimo, ali ga ne nalazimo. Ili ga ipak pronađemo, ali veoma rijetko… Miko Stanišić je bio rijedak čovjek, jer da je bilo dugačije, večeras ova sala ne bi okupila toliko dragih i plemenitih ljudi. I za kraj, parafraziraću jednu njegovu lovćensku opservaciju: Bjelopavlićki kamen nikad se neće utulit… Miko je u to vjerovao, i nemamo pravo da ga iznevjerimo… Zbog njega, zbog nas, zbog iskre u kamenu“.

Veče „Tragom uspomena“ zaključio je Dragan Mitov Đurović, uz lijepu zahvalnost svim prisutnima i napomenu da se lik i djelo Branislava Mika Stanišića nikada ne istisne iz śećanja svih onih u čijem je životu ostavio svoj trag.