Gordan K. Čampar – DNEVNIK ZATONSKE ŠKOLE (XI) – Vukola Pantović – VJEČITI NEMIR
Vukola Pantović – VJEČITI NEMIR
Traperice, zulufi, kosa puna vjetra i jedno impozantno poznavanje literature, buntovnik po krvi, više od nastavnika; Vukola Pantović.
Znao je pričati o piscima, tumačiti njihovo štivo, ponekad nije prepoznavao zvuk upornog zvona, jer to nije bilo važno, važnije je bilo regrutovati nekog mladog čitaoca, zatrovati ga sadržajem na stranama što su na olovo mirisale.
Tražio je pomoć u prepoznavanju likova iz nekog romana, samo radi spoznaje da li su đaci tu ili negdje daleko, da li je zbilja ili apsurd.
Kada bi spoznao da nije baš uspio, bio je bijesan na sebe, okolinu, nije to umio sakriti, ponekad nagao sa prutom u rukama, ponekad potišten kao da je on trebao biti kažnjen.
Suptilan, briljantnog uma, često na ivici nerazumijevanja, sa očima punim sjete, s nemirom koji je pristajao, sa cigaretom koja je ležerno na usnama odmarala često.
Moram priznati, on je kriv što pišem, ali ako to nije kako valja ne krivite njega, ja sam kriv očigledno nijesam pažljivo slušao.
