PROSTORI PROŠLOSTI (Nikšićka sjećanja)  – mr Željko Rutović

PROSTORI PROŠLOSTI

(Nikšićka sjećanja)                                            

Piše : mr Željko Rutović

Iako je sjećanje selektivni proces u kome se možda i idealizuju neke  stvari,  mi u posebnom obliku sjećanja trajemo i živimo. Dio tog života i  mnogih generacija života obilježava jedno vrijeme i mnogi prostori sjećanja na jedan Nikšić, preostao u sjećanjima po kojima povezujemo daleke mape puta kao vodiče nekog boljeg i ljepšeg svijeta.

Tek, sjećanja, nostalgično – romantična, bilježe:

Stari Onogošt i njegova terasa, Borovo, Jugoplastika, Planika, Gazela, Fruška Gora, Astra, Mali magazin, knjižare Mladost, Kultura i Progres, mala bioskopska sala – kino Kultura, prodavnica Elektron, kafe Kod Tula, radnja Kod Cama, Lovćen kafana, Kokina kafana, Stanjevića kafana, Gradska kafana, Župska kafana, kafana Sutjeska, kafana na autobuskoj stanici, Luna park, Mali stadion, poslastičare Proljeće, Fontana i Korzo, bife Stojeći, restoran ili menza Jadran, SDK, Samoizbor, Ključ, Gvožđara, časovničar Redžić, Vračar i Kraš, Robna kuća za mlade, Turist biro, Markova samoposluga, stara Osnovna škola “Mileva  Lajović -Lalatović“, Pivnica, DIT, Klub rudara Boksita, Sindikalni dom, crveni kiosci na gradskom trgu, Dom JNA, obućarska radnja Seka Jaganjca, krojački salon Deja Osmanagića u Vardarskoj ulici, kafe Kobra, ekipe malog fudbala, Mlin, Monteks, Premijer, prodavnica namještaja Treska …

A kakvo tek neprolazno sjećanje na korzo od Onogošta do stare Pošte, jedinstvena institucija takvog karaktera u bivšoj SFRJ, koja je decenijama privlačila pažnju  kako  nikšićana, tako i onih koji bi  Nikšić posjetili, rado mu se vraćajući, tamo na tu atraktivnu liniju života, čiji se koraci  trajno pothranjuju u arhiv dragog sjećanja. Zato dopisujmo i ispisujmo prostore kojih više nema, ali koji žive u našim sjećanjima. Time ćemo snažiti jedno šire kolektivno sjećanje u kome, u drugom obliku, trajemo i živimo. A ti drugi oblici pomoći će nam da doživimo i prepoznamo prostore prošlosti kao biljege, znake, simbole i mitove koji su izrasli u arheološku kulturologiju mjesta i prostora koji povezuju  generacije nasljeđem  opšteg dobra kao javnog mjesta  koje nas je okupljalo i solidarisalo. Pa i danas kada nema tih  mjesta – prostora, ali ima neprekinutog sjećanja na njihov duh, i naš memorijski dug  sjećanja  koji daje život tim prostorima prošlosti.

Konačno, kako Gaston Baslar, francuski filozof, reče, našu prošlost ne treba tražiti  u vremenu  nego u prostoru, jer “prostor u hiljadama svojih alveola čuva komprimirano vrijeme”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.