PORTRET – DVIJE TIŠINE ISMETA KRCIĆA – Gordan K. Čampar
DVIJE TIŠINE ISMETA KRCIĆA
Nije to samo mjesto, neka tačka na geografskoj karti, Ivangrad je duboko sjećanje na susrete i rastanke, mladosti i kose sijede, mjesto koje je svoje trajanje našao u pjesmi.
A malo je pjevača koji su ga pronijeli diljem Jugoslavije, kao što je to činio Ismet Krcić, jedan od najprepoznatljivijh interpretatora crnogorske narodne muzike.
Mada rođeni Plavljanin (1936. god.), djetinjstvo i prve momačke godine proveo je u Ivangradu. Upravo su grad na Limu, njegove ulice, ljudi i mladalačka druženja ostavili dubok trag u njegovom životu i kasnijem umjetničkom radu.
Tu je načinio i prve muzičke korake. U gradu u kojem se poslije rata živjelo skromno, ali sa bogatim društvenim i kulturnim životom, mladi Krcić slušao je pjesmu na ulicama i obalama Lima, učio muziku i polako gradio ono što će kasnije postati njegov prepoznatljivi pjevački izraz.
Ređali se hitovi: „Rodni grade pokraj Lima“, „Močevčiću mali Carigrade“, „Od Berana pa do dolje“, ali posebno mjesto među pjesmama koje je Krcić pjevao zauzima pjesma „Ivangrade“. Tekst i muziku potpisujeje Damjan Dašić, objavljena 1965. god. a popularnost koju je stekla dala joj je status nezvanične himne grada.
I kada je 1992. godine vraćeno staro ime gradu, u pjesmi je ostalo zapisano vrijeme i jedna epoha; kada je grad bio Ivangrad.
I u ostalim pjesmama, preovladavaju sjećanja na Lim, koji nije samo voda, na „mali Carigrad“ koji nosi sliku živog, šarenog i trgovačkog mjesta, susreta ljudi različitih običaja i kultura, na „pa do dolje” opisujući širi potes zavičaja.
Posebna vrijednost Krcićevih pjesama o Beranama leži u tome što su sačuvale nešto što istorijski dokumenti teško mogu sačuvati; osjećanje grada.
Dok požućela hartija bilježi godinu, događaj i ime, pjesma pamti emociju, pamti mladost ljudi koji su odlazili, ali su grad nosili sa sobom.
Ismet Krcić bio je jedan od njih. Iz Berana je otišao u svijet, izgradio veliku pjevačku karijeru, ali se gradu svoje mladosti neprestano vraćao; životom, uspomenama i pjesmom.
Jer Ismet je mogao otići iz Ivangrada, ali Ivangrad nije mogao otići iz Ismeta.
Ostao je negdje duboko u njemu: u boji glasa, u načinu na koji produži ton, u nekoj jedva primjetnoj tuzi između dva stiha. Ostale su ulice njegove mladosti, poznata lica, koraci prijatelja, prve ljubavi i večeri kada se činilo da mladost nikada neće proći.
Uz maestralno umijeće, njegov glas nije dolazio samo iz grla, dolazio je iz duše, zavičaja, empatije.
U tome je njegova veličina, nije morao da podigne glas da bi ga ljudi slušali.
Pjevao je dostojanstveno, bez suvišnog ukrasa, kao čovjek koji zna da prava tuga ne „galami”. Ona se nosi, kao uspomena, kao ožiljak, kao fotografija pronađena poslije niza godina među stranicama neke stare knjige.
U njegovom glasu bilo je nečega gospodskog i narodskog u isti mah. Mogao je njime dozvati i planinu i gradsku kaldrmu, i svatove i samoću, i majku na kućnom pragu i čovjeka koji negdje daleko od rodnog kraja zatvara oči kada čuje ime svoga mjesta.
Takvi glasovi ne stare. Ostare ploče na kojima su snimljeni, požute omoti, gramofoni završe negdje na tavanu il’ podrumu.
Nestanu ljudi koji su ih prvi slušali, ali ostane glas.
Onda je 1992. godine, taj glas postao gromoglasna tišina, kojom je htio dati do znanja svima da ratovi nikom ne donose sreću, samo mrtve sinove i zapaljene domove, kojom se stavio na strani onih što žale najrođenije.
Zaćutao je, nije mu bilo do pjesme!
A onda mu je život zadao bol za koju nije bilo pjesme; izgubio je sina Esada. Od toga dana u njegovom glasu nastanila se još jedna tišina, dublja od svake tuge koju je ikada otpjevao. Jer kada čovjek izgubi dijete, ne izgubi samo voljeno biće; sa njim sahrani i dio sebe, dio svojih nadanja i htijenja.
Sada se u ranjenom srcu krije jedna neotpjevana pjesma, namijenjena samo njemu. To je pjesma koju publika nikada neće čuti, a koju će Ismet vjerovatno, nositi u sebi do posljednjeg daha.
Ismet, čovjek sa Limom u venama umjesto krvi, jedno vrijeme, sječanja i dvije tišine.
