PORTRET – Blagota Eraković – MAŠTA UMJETNIKA I DISCIPLINA NEIMARA – Gordan K. Čampar

MAŠTA UMJETNIKA I DISCIPLINA NEIMARA

Premijera je sama po sebi paradoksalna, mjesecima je reditelj bio na svakom koraku u svakoj minuti, probi, razgovoru sa učesnicima, a kada se svjetla pozornice upale njega nema na sceni, negdje je u mraku koji publika ne vidi.

U periodu stvaranja, kada je sala prazna, zavjesa spuštena, svijetla ugašena, stolice ćute, postoji čovjek koji zamišlja ono čega nema, gdje će stajati glumac, kako se pomjeriti u pravi čas, odakle dolazi svjetlost, kakva će biti tišina, čuti prvi glas i kakav će sud dati publika nekoliko mjeseci kasnije kada se zavjesa podigne i svijetlo zasija.

Taj čovjek je reditelj, a malo je ljudi koji su istoriju crnogorskog pozorišta druge polovine dvadesetog vijeka tako dugo gledali upravo sa tog mjesta kao Blagota Eraković.

Iz grada koji  nije bio samo grad čelika i fabričkih dimnjaka, bio je grad snažnog kulturnog života, pjesnika, glumaca, muzičara, boema. Kafana u kojima se razgovaralo o knjigama gotovo jednako ozbiljno kao na književnim forumima.

Iz takvog grada Eraković je krenuo u zagrljaj režije. Režija neobična profesija: vajar ima kamen, slikar platno, pjesnik komad papira.

A reditelj ima glumce, scenografe, ljude koji vode računa o kostimima, kompozitore, majstore svijetla, i tekst koji je neko drugi napisao.

Od svega toga mora napraviti jedno; predstavu.

Te zbog toga reditelj mora imati maštu umjetnika i disciplinu graditelja, mora znati da osluškuje i šta želi.

Blagota je imao to sve u sebi.

Vremenom postaje stalni reditelj kuće u vremenu kada crnogorsko profesionalno pozorište traži svoj savremeni izraz.

Zbog toga se njegova lična biografija teško može odvojiti od biografije CNP-a, dok je pozorište raslo, rastao je i njegov rediteljski opus, dok se mijenjao repertoar, mijenjao se i njegov scenski jezik, dok su dolazile nove generacije glumaca, Eraković je ostajao uz scenu.

Broj  pozorišnih predstava koje je postavio Blagota je impresivan, mada se pozorište ne može razumjeti brojkama

Iza jedne predstave stoje mjeseci, čitanja, neslaganja, danonoćnog ponavljanja, nervoza, generalna proba, premijera.

Pomnožiti sve to sa više od stotinu znači veliki dio života provesti u polumraku pozorišne sale i gledati šta bi još trebalo izbrusiti.

U Erakovićevom radu posebno mjesto pripada crnogorskoj književnoj i dramskoj baštini.

Istorijske ličnosti, zaboravljeni dramski tekstovi, crnogorski jezik, mentalitet, humor, sukob i tragedija.

Režirati takva djela znači hodati po osjetljivoj granici, ako im se previše pokloniš; pretvorićeš ih u muzej, ako ih nasilno modernizuješ; izgubićeš ono zbog čega su trajala.

Reditelj mora pronaći treći put; sačuvati djelo, a ponovo ga učiniti živim.

Eraković predstavama nosi preko granice jednu malu državu i njenu veliku književnost.

Crnogorski tekst, crnogorski glumci, crnogorsko pozorište, pred stranom publikom.

Onda je došao taj prokleti deseti novembar, scena na kojoj su godinama stvarani drugi svjetovi nestala je u vatri.

Pozorište je ostalo bez svoje kuće, glumci bez scene, publika bez sale.

Ali pozorište nije zgrada, nije beton, crveni pliš, ogromni kristalni luster, nego sve ono što se dešava u tom zdanju.

Pozorište postoji sve dok postoji glumac koji ima gdje da izgovori rečenicu i čovjek koji je spreman da je čuje.

U tim najtežim trenucima, kada je kuća ostala bez doma,  Eraković je morao biti i reditelj i upravnik, nositi dva bremena, na jednom ramenu umjetničko, na drugom rukovodeće

I poslije toliko decenija, stotinu režija, gradova, glumaca, premijera i aplauza, možda je dovoljno reći samo ovo:

Neki ljudi rade u pozorištu, vode pozorište, neki od njih režiraju predstave, a postoje i oni kojima pozorište postane način da razumiju čovjeka.

E takvim pripada Blagota Eraković.

Jer kada se posljednja zavjesa spusti, ne ostane samo ono što je reditelj postavio na scenu, ostanu glumci koje je stvarao, predstave od kojioh su publiku bridjeli dlanovi, tekstovi sa kojih je skidao prašinu, daske  kojima  je darovao decenije života i  jedna nevidljiva rediteljska ruka iza svega toga, koju publika  možda nikada nije vidjela.

Ali je vidjela ono što je Blagotina  ruka stvarala.

Više od stotinu režija znači više od stotinu različitih svjetova, jedne večeri Njegoš, druge komedija, treće istorija. četvrte savremeni čovjek.

Glumci obuku kostime, svijetlo se upali, redstava pojede dva sata vremena, a onda sve nestane i sjutra nanovo.

Možda je  upravo zato Eraković ostao toliko dugo u teatru, jer svako veče je dobijao mogućnost da počne život  iznova.

Nadobijao se nagrada, ali kod pozorišta nagrade imaju neobičnu sudbinu.

Nagrada ostane, predstava nestane, nema originala koji ćemo poslije pedeset godina okačiti na zid kao sliku.

Postoji fotografija, program, kritika možda neki snimak i prisjećanja ljudi koji su te večeri nijemo sjeđeli u sali.

Blagota je na vrijeme shvatio da je pozorište  umjetnost koja pristaje na sopstvenu prolaznost a da je sudionici poput njega čine vječnom.