PORTRET – Faruk Dizdarević – IZMEĐU DVIJE OBALE – Gordan K. Čampar

FARUK DIZDAREVIĆ – IZMEĐU DVIJE OBALE

Rođen na prostoru gdje se vijekovima susreću različiti putevi, karavani, vjere, jezici i običaji, akademik Faruk Dizdarević je rano prepoznao ono što će kasnije postati jedna od vodilja njegovog rada: čovjek ne pripada samo mjestu iz kojeg je potekao, već i svemu što je u tom mjestu prepoznao, sačuvao i prenio drugima.

Za njega zavičaj nije samo jedna tačka na topografskoj karti, nego ono što u čovjeku ostane kada ode sa kućnog praga: miris zemlje poslije kiše, dunje kraj ulaznih vrata, govor koji prepoznaje među bezbroj drugih glasova, žubor rijeke  inje na beharu i ljudi jer je bez njih zavičaj samo geografski pojam.

Lim predstavlja najprirodniju metaforu Farukovog životnog i stvaralačkog puta. Gledajući kako odlazi put Priboja, i gle čuda kasnije i on za njim, rano je nauučio da je prolaznost jedino izvjesna i zbog toga poželio da sačuva od zaborava; ljude, jezik, pjesmu, sliku, vrijeme.

Decenijama je  među piscima, slikarima, glumcima, pjesnicima i čitaocima, jedan je od tihih graditelja bez kojih mnogo toga što kasnije nazivamo kulturnom baštinom nikada ne bi bilo dostupno javnosti.

Gradio je mostove bez kamena, između Bijelog Polja i Priboja, Crne Gore i Sandžaka, Srbije i Bosne i Hercegovine, između različitih generacija, poetika i ljudi. Tamo gdje je istorija  često povlačila granice, njegova kultura ih je prelazila bez pasoša, jer pjesma i  dobra knjiga nemaju zavičaj, nemaju granicu, pripadaju čovječanstvu.

Mnogo je vode proteklo Limom otkako su njegove obale počele slušati pjesnike. Mijenjala su se vremena, države i generacije, ali je ostajala pjesma; tvrdoglava u svojoj namjeri da nadživi čovjeka. Limske večeri poezije zato nijesu samo stavka u Farukovoj biografiji, one su svjedočanstvo vjere da i mali gradovi mogu postati veliki kada u njemu ima dovoljno prostora za riječ.

U njegovim knjigama ne bivstvuje samo on, u njima žive drugi: pjesnici, slikari, profesori, glumci, prijatelji, gradovi, izložbe, susreti, započeti i neki davno završeni razgovori. Tako on postaje čuvar i tuđih tragova.

Za njega je uvijek postojala druga obala, ona preko puta vode, ona kojoj pripada drugi čovjek i njegove drugojačije navike.

Između dvije obale mogu stajati voda, granica, istorija, predrasuda ili samo ćutanje, ali uvijek postoje mjesta pogodna za ćupriju.

Faruk nije dokazivao koja je obala važnija, nego da jedna bez druge ne mogu načinjeti rijeku.

Pravio je mostove koji nijesu od kamena, nemaju lukove niti uklesano ime neimara na ploči, gradio ih je između kultura i vremena, između različitih jezika, između čovjeka i čovjeka, velikog i malog grada, nečega i ničega.

Biografiju Faruka Dizdarevića ne možemo skrojiti rubrikama u kojima stoje brojke, nagrade, zvanja, jer u njoj nema kolone koliko vrijedi odškrinuti vrata jednom pjesniku i slikaru kojima drugi nijesu otvorili, dovesti ih u mali grad i učiniti da bar na tren bude prijestonica kulture, koja je mjera za prijateljstva i vrijednosti.

Faruk ne posmatra kulturu, on je živi, zajedno sa onim ljudima koji slikaju, pišu, glume, stvaraju i sumnjaju i na kraju ipak, zahvaljujući njemu; pronađu vjeru u ono što rade.

Jednoga dana sve funkcije postanu samo neko maleno juče, prašnjava priznanja na policama. fotografije požute, knjige počnu gubiti miris olova, ali ono što je čovjek pokrenuo u drugima postaje sjenka svakom koraku, tu se prepoznaje prava mjera i vrijednost kulturnog poslenika.

Ne u tome koliko je puta njegovo ime izgovoreno, koliko je vrata njemu otvoreno, koliko je proveo vremenna na pozornici, nego koliko je on imena sačuvao, otvorio vrata drugima, izveo pod svjetla pozornice.

Po tom aršinu treba čitati život i djelo Faruka Dizdarevića, kao dug razgovor sa vremenom, kao putešestvije između ljudi, kao knjigu kojoj posljednja stranica još nije napisana, kao rijeku koja prolazi a obala ostaje, isto kao život našeg Faruka, koji prolazi a tragovi ostaju

Vrijeme odnese dane, samelje  godine, povuče za sobom mnogo toga za šta smo vjerovali da će trajati.

Ali podosta toga ostane na Farukovoj obali.