PORTRET – Dubravka Drakić  – ŽENA KOJA TUĐIM SUDBINAMA DAJE DUŠU – Gordan K. Čampar

Dubravka Drakić   ŽENA KOJA TUĐIM SUDBINAMA DAJE DUŠU

Dubravka Drakić pripada onim glumcima koji ne osvajaju publiku spoljašnjim sjajem, već unutrašnjom istinom, koji ne traže divljenje već razumijevanje, koji znaju da je ljudska duša mnogo složenija od svake pozorišne uloge i da se do nje ne stiže samo talentom, već i dubokom, gotovo bolnom empatijom prema tuđim sudbinama.

Postoje glumci koji na scenu izlaze da bi bili viđeni i oni drugojačiji, rijetki, istinski daroviti, koji pred publiku stupaju da bi kroz njih bio viđen čovjek. Upravo je takva Dubravka.

U njenoj glumi ima nečega što se ne može naučiti, uvježbati niti pozajmiti, nečega što se ili nosi u sebi ili se nikada ne posjeduje. To nije samo sigurnost glasa, snaga izraza ili sposobnost da se jednim pogledom kaže više nego čitavim monologom. To je dar da se u tuđi život uđe bez nasilja, bez glumačke razmetljivosti, sa razumijevanjem koje ne traži opravdanje ni za čiju slabost, ali nikome ne uskraćuje ljudsko dostojanstvo.

Dubravka Drakić ne igra žene, ona proživljava njihove sudbine.

Njene junakinje nijesu samo dramski likovi, već čitave ljudske sudbine. U njima ima majki koje su previše ćutale, žena koje su predugo čekale, ljubavi koje nijesu smjele biti izgovorene, ponosa koji je nadživio poniženje i tuge koja se, iz dostojanstva, nikada nije pretvorila u plač. Ima u njima i pobune, i nježnosti, i prkosa, i one tihe ženske snage koja ne traži svjedoke, a često podnosi više nego što bi iko mogao i pretpostaviti.

Ona tim ženama ne prilazi sa visine umjetnika koji sve razumije. Prilazi im kao neko ko zna da se iza svakog postupka krije neka rana, iza svake grubosti možda strah, a iza ćutanja čitava neispričana priča jednog života.

I upravo zato joj vjerujemo.

Jer kod Dubravke nema lažnih suza, namještenog očajanja ni osjećanja koja se nude publici kao unaprijed pripremljena istina. Njena gluma ne moli za sažaljenje, često ga i odbacuje. Umjesto toga, primorava nas da pogledamo tamo odakle bismo najradije skrenuli pogled: u ljudsku samoću, nepravdu, poraz, u ono što smo drugima učinili ili propustili da učinimo.

Njena najveća snaga možda je upravo u onome što ne izgovori.

U vremenu u kojem se sve glasnije govori, u kojem se osjećanja razmeću, a smisao često gubi pod teretom velikih riječi, Dubravka zna vrijednost tišine, zna koliko bola može stati u jedan pogled, koliko razočaranja u jedva primjetan osmijeh, koliko proživljenog u kratko zastajanje pred rečenicom. Njena tišina nije praznina, ona je govor duše kojoj riječi više nijesu dovoljne.

Takvu glumu ne stvara samo talenat. Nju oblikuju iskustvo, unutrašnja disciplina, poznavanje ljudske prirode i spremnost da se pred drugima pokaže ono što većina čitavog života pokušava da sakrije.

U tome je i posebnost njene umjetničke prirode: ona ne pokušava da bude veća od života, već mu vraća njegovu stvarnu veličinu.

Dubravka je umjetnica koja pozorište ne doživljava kao prostor vlastite važnosti, već kao mjesto susreta sa suštinom ljudskog bitisanja. Za nju scena nije utočište od stvarnosti, nego njen najosjetljiviji odraz. Tu se čovjek ne može sakriti iza titule, položaja, bogatstva ili ugleda, već ostaje ono što jeste: biće puno strahova, nadanja, slabosti, ljubavi i neizgovorenih kajanja.

Ima u njenoj scenskoj pojavi nečega od stare pozorišne plemenitosti, one koja je umjetnost shvatala kao odgovornost, a ne kao privilegiju. Njena snaga nikada ne poništava nježnost, sigurnost ne prelazi u nadmenost, a osjećajnost ne sklizne u jeftinu sentimentalnost. Ona zna da se dostojanstvo umjetnika ne dokazuje glasnoćom aplauza, nego dubinom onoga što je ostavio u ljudima.

Zato njene uloge ne prestaju spuštanjem zavjese, one nastavljaju da žive u gledaocu, ponekad kao nemir, ponekad kao sjećanje, a katkad kao neprijatna spoznaja da smo u nekoj njenoj junakinji prepoznali sebe ili nekoga kome nijesmo pružili dovoljno razumijevanja dok je za to još bilo vremena.

Posebnu dimenziju njenom umjetničkom trajanju daje pedagoški rad. Između pozorišne scene i učionice ona ne pravi razliku u odgovornosti. Jer nije dovoljno mladog čovjeka naučiti da pravilno izgovori rečenicu, ovlada pokretom ili razumije dramski tekst. Treba ga naučiti da sluša, osjeća, misli, da se ne plaši vlastite ranjivosti i nikada ne zaboravi kako iza svakog lika stoji ljudsko biće.

U tome se njen rad, posvećen obrazovanju mladih glumaca, izdiže iznad lične umjetničke biografije. Jer ono što stvaralac prenese drugima nastavlja da traje i onda kada njegove vlastite uloge postanu dio pozorišne istorije.

Dubravka Drakić je umjetnica koja je crnogorskom pozorištu dala više od svojih uloga. Ugradila je u njega dio vlastitog života, svoju osjetljivost, unutrašnju snagu i vjeru da umjetnost još može učiniti čovjeka boljim, pažljivijim i manje ravnodušnim prema tuđoj patnji.

Zato njeno stvaralaštvo ima vrijednost koja nadilazi pozorišnu scenu. Ono nas podsjeća da čovjek nije samo ono što pokazuje svijetu, nego i ono što prećutkuje, skriva, podnosi i nosi u sebi. Da se iza naizgled običnih života često kriju najveće drame, da dostojanstvo ne pripada samo pobjednicima i da su ponekad najuzvišeniji upravo oni koji su mnogo izgubili, ali su sačuvali sebe.

Takve istine ne izgovaraju se lako, a još teže se uvjerljivo igraju. Dubravka ih ne nameće, ona ih proživljava pred nama.

I zato bi bilo nepravedno njenu umjetničku vrijednost mjeriti samo brojem odigranih predstava, značajem uloga ili priznanjima. Sve je to važno, ali nije dovoljno. Prava mjera nalazi se i u onome što je ostavila u drugima: u mislima koje je pokrenula, osjećanjima koja je probudila, u ljudima koji su poslije susreta sa njenom umjetnošću makar malo drugačije gledali na svijet.

Ona je jedna od rijetkih umjetnica koje su nam dozvolile da ih lično upoznamo kroz uloge koje su obilježile njihove karijere.

Njena posebnost nije samo u tome što umije da oživi tuđu sudbinu, nego što joj daje unutrašnju toplinu bez koje bi i najsavršenija gluma ostala samo vještina. Svojim junakinjama ne pozajmljuje samo glas, lice i pokret, daruje im nešto mnogo dragocjenije: dio vlastite duše. A duša se, moramo priznati, ne može odglumiti.

Zato će, kada mnoge predstave postanu samo sjećanje, kada se pozorišne sezone pretvore u godine, a godine u istoriju, od njenog stvaralaštva ostati ono što je najteže opisati, a najduže traje: ljudski trag.

Trag u nekome ko je u njenoj riječi prepoznao vlastitu tugu, u njenom pogledu pronašao razumijevanje, u nekome ko je, gledajući njenu junakinju, prvi put shvatio koliko je teško, ali i koliko je važno, ostati čovjek.

Dubravka Drakić ne pripada glumicama koje samo tumače uloge. Ona pripada onima koje likove, pred našim očima, pretvaraju u istinu od koje se ne može pobjeći. Ne čini to da bi nas zadivila, nego da bi nas promijenila.

I upravo tu, gdje prestaje gluma i gase se svjetla pozornice, počinje istina o čovjeku, a sa njom i stvarna veličina Dubravke Drakić.