INTERVJU – Marijana Janković – OSTAVITE MJESTA ZA SVOJE SNOVE
Ostavite mjesta za svoje snove,
riječi su filmske dive, rediteljke, nestašne djevojčice odrasle u prelijepu ženu kojoj se divi široki filmski auditorijum širom svijeta, naše Marijane Janković koju ovom prilikom pitamo…
Otišli ste poodavno iz Zatona, koliko još Zatona traje u Vama…
-Zaton će uvjek biti u meni, odatle potiču svi moji snovi i moja snaga. Nikada nijesam zaboravila odakle sam došla, i u trenucima kada stojim na tom pijedestalu uspjeha, dobijam najveća priznanja, tada je moj rodni kraj najviše prisutan u meni. Jer se uvjek prisjetim odakle je potekla moja snaga i hrabrost -.
Čega se još uvijek rado sjećate, da li je bilo teže ostaviti Crnu Goru ili se snaći u bijelom svijetu…
-Trenutno pišem scenario za igrani film koji ću ujedno i režirati, radnja je smještena u Zatonu sa slikama iz mog djetinjstva i teškoj odluci mojih roditelja, da napuste rodni kraj kako bi otišli u bijeli svijet, da pokušaju meni i mojoj braći pružiti neki drugi zivot, baš taj zivot koji ja sada živim. Film ću nazvati ” Parče mog srca” i to je baš simbolično, mjesto koje smo mi ostavili će uvjek biti, parče našeg srca. Jedino čovjek koji pamti svoje korene je bogat čovjek -.
Kada ste shvatili da ste rođeni za daske koje život znače, je li to bio neki klik-momenat ili je to san one djevojčice sa kikama…
-Pa cijela ta Danska je meni još kada sam bila mala, predstavljena kao zemlja , snova, zemlja bajki u kojoj je rođen poznati pisac najljepših priča Hans Kristijan Andersen. Tako da sam od malena imala tu sliku Danske kao neko mjesto gdje možeš da postaneš šta god želiš. I taj moj nevini san me je doveo do glume, i sada do poziva reditelja. Postati glumica mi je bilo nešto naj- glamuroznije što sam mogla da zamislim. Tako da sam s vjerom da je Danska zemlja snova ja sam postala glumica, kao u nekom Andersenovom štivu. I tako je moj zivot postao neka bajka u kojoj živim, sa konstantnom potrebom da pobjeđujem prepreke i dajem sebi izazov da izlazim iz svoje komforne zone, kao što sam sada uradila sa odlukom da ulogu glumice nadogradim i režijom -.
-Nestrpljivi smo da saznamo, kako je to sve krenulo, da li je put do slave odmah bio posut ružama ili je na njemu bilo i trnja…
-Sve je to počelo sa velikim trudom, odricanjem i velikim ulaganjem mojih roditelja u mene. Najprije su se trudili da mi obezbijede dobro i sigurno detinjstvo u tuđini, kao što sam ga imala dok smo živjeli u Zatonu. Nakon toga su mi davali prostora da sanjam i maštam i davali mi samopouzdanje, da je sve što poželiš moguće. Njihova podrška i razumijevanje je veliki deo mog uspjeha, jer jako je bitno kada roditelji svojoj djeci daju vetar u leđa, što je meni bilo od nemjerljivog značaja. Posle osnovne škole sam odmah upisala privatnu školu glume gde sam studirala tri godine, po zavrsetku treće godine, sam napokon napunila osamnaest godina, i tada sam mogla da apliciram za prijem na Kraljevskoj Akademiji dramskih umejtnosti, u trajanju od četiri godine. Bilo nas je preko hiljadu prijavjenih i samo je osam imalo pravo na nadu, ja sam bila jedna od njih. Tek punoljetna, bila sam hrabra, tvrdoglava i imala samo jedan cilj, da nikada ne idem na kompromis sa svojim snovima. Mislim da me je ta upornost najviše pomogla da dosegnem snove. Odmah po završetku Akademije počela sam sa radom. Tumačila sam jake ženske uloge, iz djela poput Šekspira, Čehova, Grčke drame, u kojima je dolazio do izražaja moj balkanski temperament.
Nedugo poslije toga dobijala sam uloge, kao prva strankinja, tamne kose i očiju, da glumim skandinavske žene koje su bile sušta suprotnost od mene.
Sada kada vam sve ovo pričam možda to sve izgleda lako, ali sam ja uložila mnogo truda da prokrčim put do slave. Morala sam dosta toga da žrtvujem, fokusirana na karijeru i potrebu da da budem uspješna i cijenjena i uz sve to da spasim dobrog čovjeka u sebi -.
-Ko je bio glavna podrška, kada nešto pođe po zlu…
-Koliko god dobrih ljudi sam upoznala, put me je uvijek vodio kod moje familije. Oni su tu i za dobro i za zlo, zagrljaj mojih roditelja uvijek je bio topao i siguran. Krv nije voda, što bih se reklo -.
-Koje su to uloge sa kojim ste osvojili gledalište i kritičare i je li uopšte moguće postići da impresionirate jednom ulogom jedne i druge…
-Po meni jedna od najdražih uloga je bila – ELEKTRA – grčka drama koju sam radila u pozorištu na samom početku karijere. Ona mi je nekako bila najbliža mom stavu, mojim osobinama. Rano u karijeri sam prestala da čitam kritike predstava i filmova u kojim sam radila. Mislim da je teško govoriti o ukusima, uvijek ima jedna strana kojoj se to dopada i naravno ona nasuprot nje, to meni u stvari nije ni bitno i ne želim se trošiti na to. Meni je bitnije to stvaranje uloge, rad sa tekstom, saradnja sa režijom i ostalom glumačkom ekipom, pa sam mišljenja da je proces važniji od samog rezultata a on dolazi na kraju -.
-U kojoj ste se najbolje snašli, koju Vam je bilo najlakše izgurati…
-Pre dvije godine sam napisala i režirala moj prvi kratki film – MAJA – u kom glumim moju majku, ta uloga će do kraja života biti najbliža mom srcu -.
-San svake glumice je biti – Carmen – a Vi ste to bili na daskama u pozorištu – Betty Nansen – …
-Jesam, to mi je čak bio pozorišni debi, svi su očekivali mnogo od mene, a i ja sama ,veliki je to prestiž, tako rano biti počastvovan tom ulogom. Bilo je jako uzbudljivo. Sećam se tog dana premijerne predstave, kada su mi roditelji bili u publici a ja sam ih svo vrijeme vidjela sa scene, to mi je bilo jako dirljivo. Imala sam osjećaj da je moj uspeh bio ustvari njihov. Lijep je osjećaj kada se kockice slože poslije mnogo truda i želje. Mislim da se to osjeti samo nekoliko puta u životu, ja sam jedan od njih potrošila tog dana -.
-Nahranite nam znatiželju sa kojim ste sve glumcima radili i ko je ostavio najupečatljiviji utisak na Vas…
-Suvišno je da spominjem danske glumce i glumice sa kojima sam radila, jer ih stvarno ima dosta. Pa eto, radije bih da spomenem umjetnike sa našeg područja. Kada sam snimala prije par godina film – PIJAVICE – reditelja Dragana Marinkovića, bilo mi je veliko zadovoljstvo da radim sa glumcima koje sam ja kao dete gledala na televiziji u svom domu u Zatonu. To su bili Lazar Ristovski, Tihomir Stanić, Petar Božović i jedan od mojih vrsnjaka Nikola Đuričko, koji je ujedno i jedan od mojih omiljenih, najšarmantnijih srprskih glumaca. Bilo mi je drago raditi na svom maternjem jeziku i što su mi se napokon otvorila vrata srpske kinematografije.
Ako ćemo da spomenemo nekog iz daleka, radila sam sa Mat Dilanom u filmu danskog legendarnog reditelja Larsa Von Triera, u filmu je ostavio traga i sada pokojni Bruno Gans, sa kojim sam imala zadovoljsto jednog jutra da doručkujem i slušam anegdote iz njegovog bogatog životnog iskustva. Dok sa ovom dvojicom imam dobar odnos i kada nam to dozvole obaveze znamo se družiti –.
-Koje su nagrade bile najveći podstrek za dalje…
-Bez uporedbe to je pobjeda mog kratkometražnog filma – MAJA – u New Yorku, kada sam nagradu primila iz ruku mog idola Roberta De Nira. To je bio najveći podstrek ali i obaveza da ispunim očekivanja tih ljudi iz svijeta filma koji očekuju još dobrih stvari od mene.
-Baveći se umjetmnošću, obišli ste mnoge svjetske metropole, gdje to najsjajnije blješte svjetla pozornice…
-Neuporedivo, kada sam bila na dodjeli Oskara u Holivudu 2014 godine i kada sam sa te visoke planine šou biznisa bacala pogled na ta svjetla okolo. Mislim da ne postoji ništa glamuroznije u mom poslu, bilo glumačkom ili rediteljskom, od te zlatne statue koja mijenja život za jednu sekundu i otvara sva vrata, vezano za stvaranje u filmskoj industriji. Bila sam kao dio glumačke ekipe pobjedničkog filma HeliuM. Želim i postavila sam sebi cilj da kao reditelj filma čija tema nosi korijene iz Zatona prigrabim u ruke statuu, vjerujem da će dati dragi Bog -.
-Kako izgleda Vaša dokolica ako je uopšte imate, pogledate li neki film, pročitate neko dobro štivo…
-Svima bih preporučila da čitaju knjige Dostojevskog. Niko, ko umije da čita ne bi trebao da propusti doživljaj njegovih riječi. A za filmove, ima ih mnogo i lista je preduga. ali film kome se uvek vratim i koji uvijek rado odgledam je – Ko to tamo pev – i volim Kusturičine filmove, sa njim još nijesam imala priliku da radim, ali život je dug možda nam se spoje putevi jednog dana. I to je moguće -.
-Za naše čitaoce dajte neki savjet šta bi to trebalo pogledati obavezno i pročitati svakako…
-Treba čitati knjige autobiografskog karaktera uspješnih ljudi jer su dobre za motivaciju, i onda sve postaje moguće ako dovoljno želite -.
-Da li ćemo Vašu impozantnu karijeru jednog dana pronaći u nekom autobiografskom štivu…
-Hoćete, rado ću vam doneti da gledate moj budući Igrani film na kojem trenutno radim, a u njemu će te imati i priliku da vidite lijepi Zaton na velikom platnu -.
-U čemu posebno uživate , čega Vas je strah,vjerujete li u snove…
-Posebno uživam u nepredviđenim situacijama kada sretajući neke nove ljude saznajem nešto novo, kada me neko iznenadi znanjem i podari mi neku priču. Ne moramo gledati filmove ili čitati knjige ima mnogo dobrih priča tu oko nas ispred nosa samo ih treba znati primijetiti. Sve to ima neku misteriju i svoj istorijat. Meni su snovi vodilja i samo me je strah da kojim slučajem ne prestanem sanjati –.
-Šta je to što glumca čini uspješnim , je li to dar od Boga ili veliki rad i odricanje…
-Mislim da jedno bez drugog ne može, to je kombinacija svega pomenutog -.
-Šta Vam je ,u ovom trenutku , jer vjerujemo da će se ispuniti, neostvareni san…
-Trenutno, da ispričam priču mojih roditelja koji su napustili svoju zemlju da bi svojoj djeci napravili bolji život, i da se ti ljudi širom svijeta koji dijele njihovu sudbinu prepoznaju u toj priči. Jer je ona univerzalna i bitna u ovom vremenu u kojem mi trenutno živimo, gde ljudi misle da je lako onima koji odu i da sunce uvjek više sija negdje drugo -.
-Koja je na kraju ovog razgovora poruka čitaocima našeg lista…
–Da uvijek moraju imati mjesta za snove -.
Ovim riječima velika nada danske kinematografije završava ovaj razgovor i poziva nas da vjerujemo u njih kao što je ona vjerovala.
piše: Gordan K Čampar
