INTERVJU – Žika Jelić – GITARI JE NAJBOLJE U RUKAMA MAJSTORA

Razgovarao:
Gordan K. Čampar

Sa gitarom preko ramena iz rodnog Kraljeva, poslije nekoliko avantura htjeli su napraviti Idejni posed, svirati samo svoje, a onda za jedan dan republike 29. novembar je obavljeno krštenje, postali su YUgosloveni, jedan od onih bez koga ništa nije moglo proći, čovjek koji davao ritam jednom izrazu, vremenu, misiji, prilikama koje nijesu uvijek bile po mjeri, naš sagovornik:
Živorad Jelić bolje rečeno, jednostavno Žika

Šta drugo pitati na početku, nego, kakav je osjećaj kada se rađa nova pjesma…

Nova pesma, nov početak, nova očekivanja, nova avantura…jednom rečju isti osećaj koji svi imamo kada nešto stvaramo, pogotovo ako se tome radujemo i u tome uživamo.

A gdje treba bitii da bi bila jaka poruka u njoj, na dnu ili…

Poruka sama pronađe svoje mesto…ti samo treba da je pratiš i poštuješ njene želje…poruka je uvek deo tebe i deo tvoje svesti koliko i podsvesti.

Zbog raznolikog opusa grupe, pitamo, gdje to gitara najbolje cvili…

U rukama majstora.

Za svoju dušu najradije čuje…

Šum vetra u kacigi motora…ili brum bas gitar na bini.

Je li pjesma kao unuče, prvo je najdraže ili…

Sve se vole, sa nekima se više svađaš a sa nekimaje komunikacija lakša ali svaka imasvoje mesto u tvojoj duši.

U kojoj pjesmi je Žiki najkomfornije, koja to njegov život najbolje oslikava…

„A banki je 7“ je autobiografska pesma koja oslikava neke delove iz mog života. Tekst za pesmu je pisao Bora Čorba koji je upoznat sa tim dešavanjima i koji ih je sve savršeno uklopio u jednu pesmu.

O 24. februaru 1973. i čuvenom klubu „Marquee“, bez daha priča…

Hahahaa…danas bez daha pričam o nekim drugim stvarima, kao na primer unukama, ćerkama, motorima, skorašnjim svirkama ali Marquee svakako zaslužuje značajno mesto među uspomenama.

Postoji li žal zbog propuštene prilike da se oprobate u Engleskoj…

Naravno da ne, imali smo sreću da živimo svoju muziku onako kako smo mi to hteli i odabrali. Potpuno smo srećni sa ostvarenim.

O pjesmi i albumu koji su nešto više od toga, govori…

Ako ocenjujemo reakciju publike onda su to sigurno prvi album, Ima nade i Rim 1994. A za mene je stvar malo komplikovanija, meni su dragi svi.

Po njemu najbolja izvedena svirka je bila…

Uh teško pitanje…ima ih mnogo…

Pošto smo imali priliku u ovom časopisu postaviti pregršt pitanja pokojnom Đuričiću, pitamo Žiku kakav je u biti bio Dragoljub…

Sjajan i neponovljiv. Dragoljuba smo svi jako voleli i uživali u svakom trenutku provedenom zajedno. Silno fali.

O avgustu 1981. priča ovako…

Uh ne ponovilo se…jedan trenutak posle kog je bilo bolno i posle koga su morale da se donesu razne odluke. Ali pregrmili smo i izašli jači.

Poslije duge pauze dolazi „Od zlata jabuka“…

Pa posle kiše uvek dolazi sunce.

Prisjeća se Foče i obračuna sa strujom…

Više se sećaju drugi, kao Dragi i Petar, meni je sve u magli, što verovatno i nije tako loše.

Ko je najbolji basista na kugli…

Onaj koji svira za bend i pesmu.

Svirao je sa mnogim, ali jedan je…

Uhhh…mnogo ih je da bi jednog izdvojio.

O ljubavi govori ovako…
Daj mi svoj vrat beli
Zašto ga nudiš zlatu
Hoću da budem lančić…
Na tvome belom vratu…

(tekst iz pesme „U tami disko kluba“)

Oduševljava ga …

Hrabrost, istrajnost, poštenje.

A ovo mu diže kosu na glavi…

Nemoć…

Izvan muzike srećnim ga čini…

Vožnja motora. Vreme provedeno sa unukama.

Još uvijek se nada…

Dobrim pesmama i sjajnim svirkama.

Klincima koji bdiju uz njihove pjesme, i sanjaju biti kao on poručuje…

Gledaj samo pravo, čuvaj častan kraj…

(tekst iz pesme „Gledaj samo pravo“)

Ima li nade za ovaj svijet?

Naravno ali će biti sve samo ne lako.

Kraj začinjava stihovima pjesme…

…Tresla se zemlja celi dan, neznaš s kim igra ko…

(teks iz pesme „Čudna Šuma“)

To su bile riječi legendarnog Žike, rokera, bajkera, srećnog dede, bez koga muzička pozornica ne bi bila ono što je, iskrene i jasne, odsječne sa porukom; da nam ipak ima spasa, da samo treba vjerovati u to i dane trošiti na ono što vas ispunjava i čini srećnim.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.