ĐIR PO ZENICI – Gordan K. Čampar

ĐIR PO ZENICI

Posjile više od tri decenije, opet koračam ulicama ovog grada, dosta toga skoro pa isto, novosti na pretek ali novoga čini mi se malo.
Ono što nijesu mogli promijeniti je svakako, neodoljiva asocijacija na zenicu u oku, položajem u polju i vizuelnim izgledom iz ptičje perspective, po čemu je i dobila ime mijenjajući stari naziv Brod koji je bio asocijacija na veliki broj prelaza preko rijeke Bosne.
Prolazim pored Bilinog polja a ono zamrlo, čuh od jednog starine koji mi gledajući me kako odmjeravam zdanje, reče; da tu više ozbiljnog baluna nema, da je sve otišlo bestraga, ljutito uz sočnu psovku ode niz ulicu.

I ja nastavih, te naiđoh na mural posvijećen onom vremenu kada su se ,,robijaši” imali čemu radovati; redom Mujkić, Lalić, Alojzo, Fadil, majstor Buza, Jasmin, ovog zadnjeg ne poznajem, eto starca ponovo, priupitah, reče da je to Senad Brkić, novija generacija.

Epitet ,,grad džamija”, potpuno opravdan, na svakom koraku, na par mjesta vidljive i katoličke bogomolje, sinagoga, prođoh i pored jedine pravoslavne bijaše jarko žute boje i krov mi se učinje drugojačiji, mada sam čuo da i u najgorim ratnim danima nije devastirana, da su je čuvali zenički muslimani.

Zenica, čaršija koja se ima čime pohvaliti, ponuditi oku posmatrača jako zanimljiv sadržaj; od Drvene ćuprije, Sejmenske džamije, Kamenog mosta, Sinagoge, zgrade Bosanskog narodnog pozorišta, pominjanog stadiona ,,Bilino polje”, do parka ,,Kulina bana”.

Prisjetih se te vječne i neostvarene Vladove ljubavi Selme, opjevane nadaleko, i jednog sarajevskog maglovitog i mamurnog jutra kada me je Duško Trifunović upoznao sa njim.

Sve nekako isto ali u istom mahu i drugojačije, teško se odlučiti, ljudi na ulici i radnjama, susretljivi i ljubazni, raspoloženi za besjedu, naročito kada čuše da sam iz Crne Gore, spakovah i naramak pozdrava da ponesem nekim koje prepoznah u njihovim prisjećanjima.

Ne nađoh kafić ,,kod Seje”, bio je tu blizu stanice, a bi mi žao i što nije zima da popijem jedan salep, u staroj nadaleko poznatoj gradskoj slastičarni.

A Bosna tiho šapuće svoju priču, ja još tiše slušam, odneću sa sobom i neku našu tajnu što mi reče pri pozdravu.