Gordan K. Čampar – KOLUMNA – Marko i Bato
Marko i Bato
Nije lako voljet grudu rodnu, nije, treba imat dušu, kad ti je pomenu da zaigra grkljan, da oči budu spremne da u svakom trenu briznu, da ti je u glavi, kraj jastuka prije sna, da je nađeš u svakoj pjesmi gdje pominju; brda, kamen, sestru, majku, grobove i prag.
Znamo mi to mnogi ali neko ne umije, ne sjeti se na vrijeme no kada voz prođe, kad vjetar odnese miris, kada više ništa nije važno, onda ljubav pretvoriš u sjećanja, a ona često znaju da poblijede i onda adio.
Povod ovoj besjedi je Zaton prije neki dan, gdje mnogi tu na nogostup daleko ne dođoše na Majske susrete, valjda skupi koraci, ili ih mrzi ili ga ne vole dovoljno.
I u svom tom prebrojavanju, na kapiji od školskog dvorišta pojaviše se dva dječaka koji su dosta vremena trošili unutar njega, raskrvavljenih koljena na asvaltu, sa pregrštom vode prosutim po licu, vesela lica kada postignu gol, raširenih ruku pri sretanju sportskih prijatelja, kasnije širili nozdrve na miris benzina i lavež drumskih krstarica, kao nekada iz svojih dvorišta koja se graniče sa školskim.
Jesu oni, pozdraviše se, baciše kosku, poljubiše, ali direktno sa aerodroma Golubovci, prije nama nego kući, iz daleke Njemačke, tačnije grada Kelna, i to kad se hoće sa duplo kupljenim kartama, svojoj grudi, iako ih je ona poslala u pečalbu za nasušni hljeb, ali je ne krive i vole svoj Zaton.
Pođoše kući da zagrle svoje, i onda ko nekad; popi se po koja, zadimi duvan, rasprede se priča, dva dana tako, pa natrag.
Naši dječaci, odrasli ljudi, Marko Pijov Janković i Bato Radomanov Femić.
Kapa dolje.
Gordan K. Čampar
