ČETIRI PJESME – Željko Perović

ZIMSKI SNJEŽNI DANI

Zimski dugi i snježni dani

Pahuljama nanizani đerdani.

Sa sobom nose,

Ljubav, sreću  i sjećanje.

Na zlatne boje jesenje

Da glasima plam rasplamsaju,

Iz kolibe stud protjeraju.

Zimski dugi i snježni dani

Rasuti behari prijatelji znani.

Sa sobom nose,

Poljupce sočne

Da ožive riječi zavejane.

Na oknu hukom srce sačuvaju

I poglede na bjelinu sviknu.

Zimski dugi i snježni dani

Prerušeni uklizani huligani.

Sa sobom nose

Oprez na grešan korak,

Sočnu psovku, jauk gorak.

Na leđima let bez kape dug

Starosti kikot mladosti rug.

Zimski dugi i snježni dani

Lepršavi gosti odabrani.

Sa sobom poklone nose

Tople zagrljaje i nježne dodire,

Koji će riječi zamijeniti,

A grudvama ljubavne želje

Igrom rasplamsati!

 

ŠUPLJAĆE

S jeseni kada se okiša

A vode sliju sa okolnih brda

Nestajalo je rupčaga i potoka

Sve je prekrila velika voderina

 

Iz koje su vidom virili

Upleteni bodljikavi grmi

I tanke stabljike velikih listina

Baruština se otimala i širila

Kao da je ruke dobila

 

U krilo svoje guštere

I žabe je svila

Koje su kreketima

Zmije dozivale

Od straha pljuskom

U vodu uskakale

Rugom se dubinama krile

 

U Šupljaće niko nije rado zalazio

A ko bi i zašto bi nesmotreno

U blato stao

A ono kao da nije od juče

U trenu čizmu sa noge sebi povuće!

 

POEZIJA

 

Poezija je biser potok

Strog sudija i pravde svjedok

Pogledu samku krišom se ponudi

Da žubornom slikom um osvježi

I čeka na riječ da okrilati

 

Jedna uz drugu i ko zna koju

Stihove šarenim vezom tka

Kao jesen što lišću mijenja boju

Poezija usnule budi iz sna

 

Kroz krvotok milom putuje

Da tijelo toplinu osjeti

U srcu gnijezdo slovima svije

I čeka na riječ da okrilati

 

Jedna uz drugu i ko zna koju

Stihove šarenim vezom tka

Kao jesen što lišću mijenja boju

Poezija usnule budi iz sna! 

 

STANICA ZA OSTAVLJENE 

Umorna mi duša od ćutnje

Kao cvijetak bez vode uvela,

Zadrhtala u samoći tijela,

Od čekanja moj duh mre.

 

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

 

Sjetim se prije nego svane

Da život prevarim,

Zastanem i predložim

Da mijenjamo korake za dane.

 

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

 

S mukom nastavim dalje,

Osvrnem se i ugledam

Staklenaste poglede

Koji me u stopu prate.

 

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

 

Od sjaja zažmirim,

Okrenem glavu i nastavim

Putem suzama pokapanim

Do stanice za ostavljene,

Željezne od sunca kapije zlatne.

 

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

 

Na klupu neću da sjednem

Korake usporim,

Pa naglo zastanem.

Nekom da zasmeta

Da me gurne, da posrnem

I padom još veću bol osjetim.

Snagu da potrošim

Sebe životom kaznim!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.