ČETIRI PJESME – Željko Perović
ZIMSKI SNJEŽNI DANI
Zimski dugi i snježni dani
Pahuljama nanizani đerdani.
Sa sobom nose,
Ljubav, sreću i sjećanje.
Na zlatne boje jesenje
Da glasima plam rasplamsaju,
Iz kolibe stud protjeraju.
Zimski dugi i snježni dani
Rasuti behari prijatelji znani.
Sa sobom nose,
Poljupce sočne
Da ožive riječi zavejane.
Na oknu hukom srce sačuvaju
I poglede na bjelinu sviknu.
Zimski dugi i snježni dani
Prerušeni uklizani huligani.
Sa sobom nose
Oprez na grešan korak,
Sočnu psovku, jauk gorak.
Na leđima let bez kape dug
Starosti kikot mladosti rug.
Zimski dugi i snježni dani
Lepršavi gosti odabrani.
Sa sobom poklone nose
Tople zagrljaje i nježne dodire,
Koji će riječi zamijeniti,
A grudvama ljubavne želje
Igrom rasplamsati!
ŠUPLJAĆE
S jeseni kada se okiša
A vode sliju sa okolnih brda
Nestajalo je rupčaga i potoka
Sve je prekrila velika voderina
Iz koje su vidom virili
Upleteni bodljikavi grmi
I tanke stabljike velikih listina
Baruština se otimala i širila
Kao da je ruke dobila
U krilo svoje guštere
I žabe je svila
Koje su kreketima
Zmije dozivale
Od straha pljuskom
U vodu uskakale
Rugom se dubinama krile
U Šupljaće niko nije rado zalazio
A ko bi i zašto bi nesmotreno
U blato stao
A ono kao da nije od juče
U trenu čizmu sa noge sebi povuće!
POEZIJA
Poezija je biser potok
Strog sudija i pravde svjedok
Pogledu samku krišom se ponudi
Da žubornom slikom um osvježi
I čeka na riječ da okrilati
Jedna uz drugu i ko zna koju
Stihove šarenim vezom tka
Kao jesen što lišću mijenja boju
Poezija usnule budi iz sna
Kroz krvotok milom putuje
Da tijelo toplinu osjeti
U srcu gnijezdo slovima svije
I čeka na riječ da okrilati
Jedna uz drugu i ko zna koju
Stihove šarenim vezom tka
Kao jesen što lišću mijenja boju
Poezija usnule budi iz sna!
STANICA ZA OSTAVLJENE
Umorna mi duša od ćutnje
Kao cvijetak bez vode uvela,
Zadrhtala u samoći tijela,
Od čekanja moj duh mre.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
Sjetim se prije nego svane
Da život prevarim,
Zastanem i predložim
Da mijenjamo korake za dane.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
S mukom nastavim dalje,
Osvrnem se i ugledam
Staklenaste poglede
Koji me u stopu prate.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
Od sjaja zažmirim,
Okrenem glavu i nastavim
Putem suzama pokapanim
Do stanice za ostavljene,
Željezne od sunca kapije zlatne.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
Na klupu neću da sjednem
Korake usporim,
Pa naglo zastanem.
Nekom da zasmeta
Da me gurne, da posrnem
I padom još veću bol osjetim.
Snagu da potrošim
Sebe životom kaznim!
